четвртак, 25. мај 2017.

ZAMIŠLJENA ZAJEDNICA - TVIN PIKS




Piše: Rastko Ivanović

Ursula Le Gvin (Le Guin), proslavljena spisateljica naučne fantastike, napisala je da “su postojala velika društva koja nisu koristila točak, ali da nije bilo niti jednog koje nije pričalo priče” (The Language of the Night: Essays on Fantasy and Science Fiction, 1980.) i ovo je jedan od načina da se gleda na razliku između čoveka i životinje. Mi zamišljamo budućnost; tačnije, zamišljamo svoju smrt u toj budućnosti, i priče koje pričamo nam služe kao odbrana. I upravo na tim pričama počivaju i naša društva i naše zajednice. Zajednice koje su potekle na i te kako krvavim izvorima.

I ono što ove zajednice održava u životu jeste zakon, to jest, tiranija ćutanja. Odnosno, pristanak na neku vrstu dragovoljnog zaborava. Jer, nismo li mi ljudi, kako je to Frojd verovao, ništa drugo do životinje, koje ne pamte. I nije li samim tim i naše sećanje, zapravo, samo zaboravljanje kako već jednom treba da zaboravimo.

Otud na ovom mestu slobodno možemo povući paralelu između pojedinca i njegove voljene zajednice. Jer čitave nacije, veoma često cvetaju bezbedno potiskujući sve zločine iz svoje prošlosti u političku podsvest.

U čemu ni nema bilo čega čudnog. Jer, mit je taj, koji piše našu istoriju. A sve izvan njega je ćutanje.

Kao što to imamo priliku da vidimo i u legendarnoj seriji, tandema Linč-Frost, ostvarenju po imenu "Tvin Piks".

Jer, nije li, zapravo, "Tvin Piks", najbolji mogući primer jedne astralne Amerike. Amerike, koja sneva samu sebe. Amerike, koja ako malo bolje razmislimo ni ne postoji izvan vlastitih bioskopskih sala. To je Amerika škiljavih barova, prelepih plavih kelnerica, ništa manje zamamnih, i ništa manje raskošnih, kraljica lepote, to je, konačno, Amerika, ogromnih i mističnih pejsaža. Amerika, kroz čiju pustinju kad prolazite vi se osećate kao da prolazite kroz sam film, iz žanra vesterna. I to je valjda ona Amerika, koju aktuelni američki predsednik planira da ponovo učini velikom.

Ali, šta se dešava, kad istina konačno procuri? Kada ona tanka membrana konačno pukne, i kada lava života konačno ispliva na površinu.

E to nam pokazuje, upravo, "Tvin Piks".

Sve izvan toga je onaj imunitetni osmeh naših blistavo belih zuba. Osmeh, koji skriva naš pravi identitet, to jest, činjenicu da isti više ni ne posedujemo. Ili je i on, ništa drugo do još jedna blistava reklama?

Нема коментара:

Постави коментар