петак, 26. мај 2017.

DIZAJN


Piše: Rastko Ivanović

“Umetnost se ne nalazi samo u kućama i uobičajenim mestima na kojima je očekujemo, poput galerija, neprofitnih institucija, muzeja, predvorja korporacija, i sličnog. Umetnost se nalazi na fasadama zgrada, na napuštenim poljima, na nebu, u kuhinjama, rečnim lađama, na demonstracijama, u časopisima, na čovekovom telu, kao suvenir, izlazi kroz mikrofone i projektuje se na platna svih mogućih oblika i veličina. Umetnost pripada ovde. Ovo bi trebalo da bude dobra vest za umetnike. Ipak.”*

Da li je to, zaista, dobra vest?

Setimo se kako je sedamdesetih u skladu s svojom teorijom socijalne skulpture Jozef Bojs govorio da svako od nas ima pravo da njega ili samog sebe posmatra kao umetnika. Ali ovo pravo danas je postalo naša obaveza. Danas zapravo svako ima obavezu da se samo-dizajnira.

U vreme dok se Bog još uvek smatrao živim, telo se doživljavalo kao tamnica naše duše. No, od kako je Bog okačio tablu s natpisom da Ga više ne uznemiravamo, sama duša kao da je postala odeća našem telu. Jer jedina manifestacija naše duše jeste upravo izgled odeće, u kojoj se naše telo pojavljuje.

Jednostavno rečeno, izgled je postao sve. Ne toliko ni telo, ne toliko ni zavođenje, već sam izgled. Modnim rečnikom, govoreći, look.

Jer, kako ne možemo više izvuči nijedan jedini argument iz vlastitog postojanja, mi smo, u neku ruku i prinuđeni da postanemo impresariji svog vlastitog nastupanja. Hej, look, look, pogledaj me, ja sam tu, ja sam prisutan.

I ja sam pre i posle svega, zapravo, slika.

Slika, koja po svaku cenu nastoji da u moru ničeg bude nešto. A da li će u tome i uspeti, zavisi samo i isključivo od moći našeg, vlastitog dizajna.

*P. Chan, "What Art Is and Where it Belongs", e-fluks 10, November 2009.

Нема коментара:

Постави коментар