субота, 29. април 2017.

ACA LUKAS





Piše: Rastko Ivanović

Zapadnjaci su opsednuti pitanjem “autentičnosti”. Natežu se oko toga koja muzika je ona “prava”. A zapravo je reč o tome da je svaka muzika ništa drugo do još jedna vanbračna fuzija različitih stilova nastalih ko zna kada, i ko zna gde.

Uostalom, nije li i rokenrol, taj, koji je nastao iz vanbračne veze bluza i kantrija, dok je, recimo, bosa nova, nastala ukrštanjem severno-američkog džeza, i različitih latino uticaja.

U tom smislu, da bismo uživali u određenoj muzici, potrebno je samo što pre da zaboravimo na tu famoznu, babarogu autentičnosti.

Bilo da je reč, o regeu, džezu, hip-hopu, ili turbo-folku.

Kada je reč o ovom potonjem, on može probuditi asocijacije, čak na "Antropofagijski manifest", čuvenog brazilskog pesnika, Osvalda de Andradea, koji je smatrao da se najveća kulturalna snaga njegove zemlje, krije upravo u kanibalizmu, to jest, u kulturalnom proždiranju, različitih elemenata, stranih kultura, čijim mešanjem se može dobiti nešto posve novo i drugačije.

Podsmevajući se servilnom odnosu brazilske elite spram drugih, tobože, većih kultura, on je ohrabrivao ovaj vid izražavanja.

U neku ruku, turbo-folk predstavlja savršeni postmoderni glokalni odgovor na ove, Andradeove težnje. Pogotovo, ako se usresredimo na opus Ace Lukasa. Čoveka, koji je mnoge pesme i obradio, ali ih je pritom značajno i poboljšao. 

Jer, njegova muzika je neka vrsta savršenog postmodernog mešača, koji svoje sastojke ne apsorbuje kako bi ih uništio već kako bi ih višestruko unapredio. I to posebno dolazi do izražaja na njegovim koncertima, u kojim slušalac biva prinuđen na sunovratnu vožnju, niz rolerkoster većeg dela popularne muzike iz prethodnih nekoliko decenija.

Tako je bilo i ove subote, 29. aprila, 2017. godine, na Lukasovom sada već uveliko tradicionalnom koncertu, u beogradskoj, Kombank areni.

Sve je počelo, kako se i očekivalo aktuelnim hitom, "Voliš li me". A onda su usledili i klasčni razbijači, poput "Baj pasa", i "Istina je da te lažem". "Pesma od bola" je donela sada već neibežni sempl, velikog Chemical Brothers, hita, "Galvanize", dok je naredna, "Kraljevi grada", donela i nešto malo, neizbežnog, hip-hop razmetanja. 

Ono što je usledilo u nastavku koncerta bio je klasični električni udar, koji je po starom dobrom, običaju omađijanog recipijenta gurnuo niz pravi mali, emotivni tobogan. Gde će i ostati do njegovog kraja. Bilo da govorimo o numerama, "Dijabolik", "Kafana na Balkanu", "Lešće", ili o ma kojoj drugoj.

Jer, kako je povodom koncerta Džefa Beka, iz sada već davne 2002. godine, jedan britanski novinar, napisao, "Džef Bek je car", isto to možemo da ponovimo i posle večerašnjeg, ili ma kojeg drugog koncerta, Ace Lukasa.

Samo što će, ovoga puta, ova rečenica, glasiti, Aca Lukas je veliki car.


петак, 28. април 2017.

O SMRTI I BARIŠNJIKOVU




Piše: Rastko Ivanović

Objekat je korelat želje. Želja je (eks-statička) refleksija manjka. Istog onog za biće samosvesnog subjekta bitnog (slobodno možemo reći, konstitutivnog) manjka. Manjka samog bića. Dinamika želje je dinamika bića određenog iskustvom sopstvene konačnosti, tj. iskustvom manjka. Zapravo, iskustvom ontološke nedostatnosti (tj. smrtnosti) sopstvenog bića. Bića koje želi. Upravo tome su, kao što znamo, bile posvećene, možda najuzbudljivije, stranice Hegelove Fenomenologije duha.  Njegova osnovna poruka je jasna: želi li neko, zbilja, ozbiljno da postavi pitanje geneze i opstanka (tj. bića) samosvesti, taj neko, neizostavno, mora uzeti u obzir, upravo, pitanje smrti. Ili, još bolje - pitanje smrtnosti.  

Odvajkada je reč smrtnik bila jedna od glavnih (ako ne i glavna) odrednica ljudskosti. Biti čovek značilo je biti smrtan. Ne biti smrtan značilo je ne biti čovek, tj. biti bog. Bogovi ne umiru. Bogovi ne pate. Njihova je radost potpuna. Njihovo je biće večno, njihovo je blaženstvo apsolutno. Ono nikada ne tamni, nikada ne posustaje. Kada je u pitanju čovek, stvari stoje značajno drugačije. Ljudi umiru. Njihovo je biće konačno. Konačnost bića uslovljava njegovu neizvesnost. Nikom od smrtnika (sa izuzetkom možda Ahileja) ništa unapred nije zagarantovano. Budućnost je uvek otvorena, a to znači neizvesna. Sloboda se sudara sa nužnošću, intencionalnost volje sa pukim slučajem. Naravno, ne treba preterivati, u životu (smrtnika) moguća je i sreća. Radost. Moguće je, ako ste čovek, doživeti i mnoge lepe stvari - ljubav, lepotu, dobrotu... Ipak, na kraju krajeva, zašto kriti, svaka se ljudska radost, dobrota i lepota upravo spram smrti odmerava. Samo ono što prkosi smrti može imati status vrhunske vrednosti u svetu konačnih bića. Da je drugačije, bilo bi besmisleno.     

I jedino što nas, barem, donekle teši jeste samo sećanje. Jer zaboraviti istovremeno znači i biti zaboravljen.

I u tom smislu, jedino što daje oblik i smisao našim životima, jeste, upravo, pamčenje. Uostalom, nije li u hebrejskoj tradiciji, pamčenje do u treće, četvrto ili pak, stoto koleno, jedan od najvažnijih atributa samoga Boga. Jer, ono u isti mah, predstavlja i pravednost, kao i milost,. Ili, malo drugačije rečeno, ono je svojevrsno odbijanje da se zlo prepusti, olako, zaboravu, i istovremeno, iskupljeje za njegove žrtve. U tom smislu, čin sećanja jeste, u isti mah, i milost i pravednost za sve žrtve zla, kao i nepravdi. Bilo da je reč o pojedincima, ili o narodima, koji su nestali u tmini noći, zgromljeni stravičnom moći univerzalne povijesti. Kako je to voleo da kaže sam Niče. I pamćenje, jeste upravo otpor protiv tog i takvog nasilja. Ali, zbog svega navedenog, ono je, i svojevrsni, čin ljubavi.

I u tom ključu možemo posmatrati i predstavu "Brodski-Barišnjikov", koju smo mogli da gledamo kao posebni, dodatni program, ovogodišnjeg Festivala igre, u prostoru, Pozorišta na Terazijama, u nedelju, ponedeljak, i utorak, 23, 24, i 25. aprila, 2017. godine.

Jer, u njoj Barišnjikov, intimno i lirski čitajući poeziju Brodskog, podseća nas u stvari, na jedan život. Život, pred kojim se neminovno ubrzo otvaraju ona poslednja vrata. Vrata, kroz koja prolazimo nagi, baš kao što i ulazimo u isti taj život.

I jedino što nas čuva od tog poslednjeg čina, od te poslednje slike, jeste, upravo poezija. Poezija kao onaj most izgrađen nad ambisom ništavila, koji sačinjava ovu našu svakodnevicu.

Poezija kao poslednji veo nad licem užasa, koji nam se smeši iz dana u dan.

I jedino što postoji izvan nje, je ova naša želja da se vratimo našoj kući, za koju, kao po pravilu, uvek pogrešno verujemo da se nalazi u našem detinjstvu, iako se ona nahodi tek u budućnosti na kraju ovog našeg dugog, putovanja, kroz noć.