петак, 31. март 2017.

BFI 2017: DOBRI PASOŠI LOŠI PASOŠI




Piše: Rastko Ivanović

Ljudi koji beže od ratnih zverstava, despotizma, užasa gladovanja i odsustva perspektive kucali su na tuđa vrata od početka modernog doba. Za ljude s druge strane vrata pridošlice su uvek bili pre svega stranci. Tako je i danas. Stranci izazivaju paniku upravo zato što su „strani“ – zastrašujuće nepredvidivi, različiti od ljudi sa kojima svakodnedno komuniciramo i za koje verujemo da znamo šta od njih možemo očekivati; priliv stranaca mogao bi uništiti sve ono do čega držimo i okončati poznat i udoban način života. Ljude s kojimo smo navikli da živimo u našim susedstvima, na ulicama i radnim mestima delimo na prijatelje i neprijatelje, na one kojima nudimo dobrodošlicu i one koje samo tolerišemo; bez obzira na kategoriju u koju ih smeštamo, odlično znamo kako se s njima treba ophoditi. O strancima ne znamo dovoljno da bismo ispravno tumačili njihove poteze i primereno reagovali. Situacije u kojima ne znamo šta treba činiti, situacije koje nismo sami proizveli i koje su van naše kontrole su glavni izvori anksioznosti i straha.

I kao posledica te anksioznosti i straha, naši gradovi i naše zemlje su sve više opasane granicama. Granicama koje su otvorene za protok roba i informacija, naravno, onih poželjnih, ali ne i samih ljudi. Osim, ako ovi pak ne poseduju neki poželjan pasoš. Upravo ta tema nalazi se u središtu plesnog komada, rediteljke i koreografkinje, Helene Valdman, delu, pod imenom, "Dobri pasoši loši pasoši".

Delu, koje nam pokazuje šta to znači biti Drugi, u našem, savremenom svetu. Biti onaj, ko ne poseduje ništa osim svog, vlastitog tela. Tela, koje je njegov jedini ulog u borbi za bolju egzistenciju.

I to telo na sve moguće, zamislive i nezamislive načine, pokušava da pređe neprobojnu granicu. Tu filigranski tanušnu liniju koja deli Nas od Njih. Liniju, koja pre svega postoji, u našim, vlastitim glavama. Liniju, koja je posledica prokletstva koje nosimo u nama, a koje je pak, uvek prokletstvo društva, u kome mi živimo.

Predstava rediteljke, Helene Valdman, je mali, ali značajan korak na putu prevazilaženja, upravo tih granica.

недеља, 26. март 2017.

2CELLOS – iz drugog ugla





Piše: Rastko Ivanović

Opera, ples, poezija i roman i dalje se nazivaju "elitističkim“ uprkos činjenici da stvarna svetska moć od njih ima malo koristi. Stara hijerarhija visoke i niske kulture postala je farsa: pop je vladajuća stranka.

Danas i velike svetske zvezde iz domena klasične muzike sviraju rok ili pop. Kao što to čini i svetski popularni duo, 2Cellos.

Ali, oni to čine tako da isporučuju istinske rokerske gromade na scenu. Njihova violončela štekču kao ’uzi’, a njihove solaže teraju vas da se osetite kao da surfujete vasionom samom.

Tako je bilo i na koncertu u beogradskoj Kombank areni, u subotu, 25. marta 2017. godine.

Od "Smooth Criminal", preko "Satisfactiona", pa do "Mesečine". Ali, pride sve protkano i romantičnim ukrasima najlepših filmskih tema.

Tako smo ovog puta dobili praktično mušku i žensku stranu koncerta. I jedan vid sentimentalnog putovanja, i jedan vid rokerskog ditiramba.

Odnosno, i rok i rejv, i klasiku i pop. Sasvim u duhu, naših, savremenih fluidnih života.

субота, 25. март 2017.

2CELLOS



Kombank Arena
25. mart 2017.



Piše: Rastko Ivanović

U poslednje vreme opšte je rašireno uverenje o tome da je sve skončalo ili umrlo – umrli su i subjekt, i autor, nastupio je kraj istrije i avangarda je postala nemoguća. Doista, o bilo čemu da je u sporu reč  ili su svi umrli, ili ničega nema. No, to nije pojava novijeg datuma. Mnogo činilaca naše civilizacije je bilo ne samo osuđeno na smrt, već efektno giljotinirano, a posle evo vidimo da žive i da su dobrog zdravlja. Koliko nam je samo predočeno, s tragičnim izrazom lica, da je roman ispustio dušu? Ali ne: novi romani i dalje nastaju – posle egzekucije – i neki od njih su zaista dobri. Ta od kad nam govore da je figurativno slikarstvo umrlo nasilnom smrću, probodeno fotografijom? U stvarnosti se uopšte nije tako desilo, a sama fotografija se razvila u novu oblast umetnosti. Filozofiju, metafiziku su uništavali, potirali, a, evo "jadna devojka, toliko puta izmasakrirana ustaje iz groba, nesvesna da je još davno umrla, i maršira" (istina ne zna kuda, i niko to ne zna, ali to je drugo pitanje). Govore nam da čovek više ne postoji, da postoje samo strukture; ili da reč "ja" nema designatum, da se ne odnosi ni na šta. Isto to govore nam i za klasičnu muziku, ali ona, uprkos svemu, i dalje opstaje.

Da li tome dopinosi hrvatski duo 2 Cellos, veliko je pitanje. Jer, oni koji kupe karte za njihov koncert pitanje je da li će isto učiniti i u slučaju nečije interpretacije klasičnog repertoara. Ali, ono što je sigurno da na njihovim koncertima, ni oni najtvrđeg srca ne mogu ostati ravnodušni.

Jer, njihove rokerske gromade vas, smesta podižu iz sedišta. Njihova čela, naprosto, štekću kao ’uzi’. Slušajući ih kako sviraju "Smooth Criminal“, ili "Thunderstruck“, vi kao da na spejs šatlu, letite vasionom samom. Ali, ovoga puta sve je krenulo znatno smirenije. S katalogom, praktično, svačije omiljene filmske muzike. Od Rotine teme za "Kuma", preko besmrtne Mansinijeve, "Moon River", pa sve do Hornerove, legendarne keltske teme za Gibsonovo, "Hrabro srce". Čini se da je vrhunac prvog dela koncerta bilo izvođenje, omiljene, "My Heart Will Go On", iz "Titanika", i naravno, neizbežne, teme iz popularne serije, "Game of Thrones".

A u nastavku? Pa u nastavku je usledio očekivani haos. Finu romantičnu vožnju iz prvog dela, smenio je užareni rokerski ditiramb. Vrsnu svirku Šulića i Hausera upotpunili su i prigodni scenski efekti. Što je dodalo na afektivnom intenzitetu samog koncerta. Publika je poskakala s svojih sedišta, a metaloidnu pirotehniku, EjSiDiSija smenili su Rolling Stonesi, a potom u jednom trenutku čak i Iron Maiden.

Promena ritma usledila je uz Rijanu i Avicija a džuboks se u drugom ritmu još jednom zanjihao uz Breginu "Mesečinu". Na kraju su usledile i "With or Without You", od U2-a, potom i legendarna Bahova kompozicija, iz prve polovine 18. veka, "Air on G String", da bi ovo predivno veče zaokružila, toliko puta obrađivana Stingova stvar, pod imenom, "Fields of Gold".

Da li će publika koja je posetila koncert 2Cellos, kasnije posetiti i neki koncert iz domena umetničke muzike, ne znam, ali ono što je sigurno je da svaki naredni koncert hrvatskog dua, ovog puta praćenog sjajnim orkestrom Zagrebačke filharmonije, sigurno neće propustiti.