субота, 6. мај 2017.

MAJLS


Piše: Rastko Ivanović

Majls je za džez ono što je Pikaso za slikarstvo.

Kako u kontekstu džeza tako i u širem kulturnom, prvo Amerike pa onda ostatka sveta, prvi je prekinuo dugu i neugodnu boljku zadatosti džezera-kao zabavljača.

Luis Armstrong, verovatno najznačajniji individualni doprinos svetskoj kulturi i, uz Stravinskog i Šenberga, bez sumnje najveći muzičar-inovator 20. stoleća, nikada se nije mogao do kraja rešiti zabavljačkog refleksa, toga habitusa koji dolazi iz kulture iz koje je ponikao- ideje da crni svirač mora uvek biti i entertainer.

Djuk Elington, taj "američki Bah" kako su ga zvali, intelektualac i kompozitor čija je rafiniranost pojave, oslikavala rafiniranost muzike, bila joj imanentna, i koji i danas na fotografijama deluje kao kakav crni plemić - čak se i on nije sasvim znao rešiti tog istrajnog i komplikovanog bolnog mesta. Jer, kao crnom Amerikancu i geniju - onaj finalni, bespovratni skok preko duge - od nametnute uloge zabavljača, do bona fide umetnika i traženja da se taj legitimitet prizna bio mu je do samog kraja prevelik. Zloduh Čiča - Tome, mračni restl minstrelizma - ponižavajućeg klišea o bosonogom tamnom klovnu sa slamnatim šeširom i bendom, koji peva na gramatički primitivnoim crnom dijalektu - ostao je negde kao duboka trauma, kao strašni tumor duše u telima tih inovatora, i onda kad za to više nije bilo potrebe, ne dozvolivši im nikada emancipaciju gotovo bitniju od građanske. Onu unutarnju, indiviualnu.

Majls pak - zatražio je od početka potpunu autonomiju za sebe kao umetnika, respekt bez ikakvih ustupaka. Ne samo time šta i kako je svirao, neponovljivim tonom svoje horne, čitavim metodom i razmišljanjem o muzici, nego i spoljnom pojavom, fizički, odećom, stilom načinom kako je stajao na pozornici, tražio je priznanje. Ako ne milom, onda silom: nikada nije reagovao na aplauz (eonima nakon pankrokerskih bezobrazluka), nije predstavljao muzičare na sceni ili greh grehova - znao bi okrenuti leđa publici (iz muzičkih razloga!, da bolje čuje, ali ko je mario?). Sve to zbunjivalo je i fasciniralo i kolege i publiku i kritičare, i uvećalo ionako fantastičnu harizmu.

Majls je Hamlet džeza: na sredini pozornice, ispod svetla, onako povijen, sagnut napred, pogleda ispred sebe ili nadole, u binu, u potpunoj koncentraciji (Kit Džeret kaže da je Majls bio najbolji "slušalac od svih") - stavio je sebe u centar, učinio da publika njemu dođe i kroz bezrečne solilokvije njegove trube, pokuša oslušnuti sviračevu intimu.

Da pokuša naslutiti njegove razloge i protivrečnosti, nastojanja i silne konflikte, vlastita pitanja koja su delom bila i muzička, ali možda jednako, ako ne i više, psihološka, lična, identitetska.    

Pitanja o granicama privatnog, o komunikaciji i vlastitom položaju u svetu, o sumnjama i skokovima napred, umetničkim i ličnim, o demonima koji su ga čitav život vukli nazad.

Fragilna je to pozicija: nije se slučajno na koncertima u poslednjim godinama, a uz blagotvornost bežičnog mikrofona, i fizički saginjao sve više napred, ka podu, trubom gotovo dotičući binu, da mu se ne vidi lice, ionako sakriveno dopola golemim futurističkim naočarima - paradoksalno da "ne smeta", da se slika ukinke što moguće više i da se može koncentrisati na zvuk, a u isto vreme privlačiti svu pažnju na sebe kao na magnet.

A taj je magnet privukao ljude iz neočekivanih daljina. Pa i onda kad im se približio, fizički tj: naš gost u više navrata - u amanet nam je ostavio i fantastičan živi album iz Doma Sindikata, 1973 - zgrabio je najpre muzikante - džezere, naravno, s ove strane Evrope, od čega je naročito bitan ključni pečat u zvuku Duška Gojkovića, prvog među vrsnima, te savremene kompozitore i instrumentaliste. Ali, interesantnije skoro, uticao je na neke rokenrolere, bolje pop pevače i šansonjere, na autore, pisce i slikare, na intelektualce i narkomane.

CRNI PRINC: Kasni Majls je bio tačka od koje se desilo ono pre od onog posle: Rite of passage - kako kažu Engleszi - obred odrastanja i prelaz iz jednog jednostavnijeg doba u drugo, složenije, meru vlastitog muzičkog sazrevanja. Njegove stvari, štaviše, bile su uvod u čitav žanr, prvi susret s unurtarnjim mehanizmom džeza i prvu, tek nastajuću svest o tehnici, tj. drugom i drugačijem pristupu sviranju i naročito slušanju.
   

2 коментара:

  1. did you write the piece about miles davis? you have good taste in music. app translated for me but sometimes doesn't work isn't available. recently i've been listening to charles mingus ;'blues and roots' have you been able to translate the stuff i send you? do you speak english at all. what is your name? how old are you? where do you live? this is fascinating but it is expanding my consciousness. thank you fo posting.

    ОдговориИзбриши
  2. Thank you very much!
    I was born and live in Belgrade, i`m 33 years old

    Rastko Ivanovic

    ОдговориИзбриши