уторак, 23. мај 2017.

BRZINA




Piše: Rastko Ivanović

Početkom dvadesetog veka sazrelo je doba za futurističko ushićenje brzinom, a Marineti će, pošto je pozvao na ubijanje mesečine kao beskorisne poetske stareži, ustvrditi i da je trkački automobil lepši od Pobede sa Samotrake. Takav stav nije bio nimalo čudan. Jer bio je to sam početak 20. veka. Veka, koji je imao poverenja u budućnost. I koji je zapravo verovao samo u jedno. U neograničenu moć brzine.

Brzine, koja je davala neverovatnu snagu tek dolazećim, tek rađajućim mašinama.

Mašinama, čije brzina, efikasnost i funkcionalnost su nas, neprestano oduševljavale.

Što, danas, naprosto više nije slučaj. Jer, mašina više ni nije ispred već unutar nas.

Naime, Marineti je ispevao himnu automobilu. Ali, za nas koji se sa posla vraćamo kući, uhvaćeni 'u špic', Marinetijevo oduševljenje automobilom, čini se malo, pa ridikulozno.

A i sama priroda mašine se izmenila. Ona više ne predstavlja spoljnji objekat. Ne, ona je u nama, to je, zapravo, naša bio-mašina, koja je neodvojiva od našeg genetskog postajanja, samim ljudskim organizmom.

I otud je najbolja slika našeg doba ne slika neke konkretne mašine, nego scena otvaranja, Linčovog "Izgubljenog autoputa", u kojoj naše oči kao da surfuju po nečemu što, zapravo, podseća na sam ekran. Na taj način, Linč kao da uspeva da naslika internet u samim našim glavama.  

Jer, mašina nije više izvan nas, ona je u nama. I ona uistinu i jeste mi.

Нема коментара:

Постави коментар