петак, 19. мај 2017.

OTELO

Piše: Rastko Ivanović

Tokom poslednjih 20 godina „Otelo“ je zamenio „Kralja Lira“ na način na koji je Lir ranije zamenio Hamleta kao tragedija koja govori najdirektnije i najsnažnije o savremenom trenutku. „Otelo“ ima jedinstvenu moć da nas progoni kao sablasna projekcija, iz prošlosti, do naše konfliktne sadašnjosti. To nam pokazuje i nova predstava Miloša Lolića. 


Ovo je vrlo pažljivo režirana, elokventno dizajnirana i besprekorno odigrana produkcija Šekspirove tragedije na kakvu se retko nailazi. Lolić je dopustio da neumitna čarolija Šekspirove tragedije oživi na sceni jednostavno puštajući jeziku da diše i drami da se odvija u ritmu blagog ubrzanja. I ohrabrujući svoje glumce da se zajedno uzdignu do nivoa toliko prirodnog i još toliko intenzivnog da publika ne može da ne oseti snažni, bolni značaj lepote komada.

Lolić dosledno sledi Šekspirov put, otvarajući se ka svim skrivenim potencijalima koje tekst nudi. Možete osetiti da svaki trenutak u predstavi je promišljen pažljivo, repliku po repliku čak korak po korak, s rezultatom da svaka scena ispunjava svoju svrhu, s prodornom jednostavnošću. Toj emotivnoj elokvenciji doprinosi jednostavno božanstvena muzika reči samog Otela (odlični Vojin Ćetković), ali i minimalistički dizajn koji se ispostavio kao idealno rešenje. On služi i unapređuje rad aktera, i podržava produkciju.

Kada je u pitanju muzika reči, treba reći da režija komada pravilno naglašava činjenicu da se Šekspir uvek upravlja prema uhu. Sve se kreće – misli, jezik, identitet, radnja. Šekspir upotrebljava jezik da bi nas njime zavarao. Stoga njegov alter-ego, Jago, kao autor, kao idealni gledalac, kao teatar sam, sve doživljava kroz jezik. Naime, Jago eksploatiše neizbežno metaforičnu prirodu jezika – ono što je rečeno nije ono što jeste – jaz između označitelja i označenog. Drugim rečima, stvari nikada nisu onakve kao što izgledaju.


Prema tome, Jago (sjajna uloga Nikole Đurićka) je sličan modernim cinicima – onima koji shvataju da su vremena naivnosti prošla. Ali i postmodernistima, čije jedino oružje su reči. Tako je on neko u kome prepoznajemo vojni cinizam, cinizam države i moći na vlasti i stoga je on središnja tačka „Otela“ – tačka kojoj se smisao komada konstantno vraća i praznina u kojoj on nestaje.

S druge strane, Šekspir kreira u figuri Otela figuru Drugog čija je funkcija da zaštiti prirodnu organsku celovitost venecijanskog društva i humanističkog Ja. Otelo je i branitelj venecijanske civilizacije i otelovljenje njenih konstitutivnih strahova i mržnji. On je prevashodno egzistencijalistička figura, ujedno i prazan i pun. Neko ko je simptom vremena koje odlikuju gramzivost, pohlepa, laži, prevara, lukavost, rasizam, kolonijalizam, orijentalizam...

Pa, iako je Jago bezličan, dok je Otelovo lice crno, oni su dve strane istog novčića. Kao i Dezdemona i Otelo, koji predstavljaju drugu polovina onog Drugog koji preti društvu dok to društvo, u komadu, mora da ih žrtvuje kako bi očuvalo teror statusa-kvo.

Retoričke strategije komada od početka isključuju svako jednostavno razdvajanje javnog od privatnog, seksualnosti i politike. Tako su akteri na sceni često u ulozi voajera, čime personifikuju skopofiliju same pasivne publike.

Rečju, svih nas koji gledamo zlo, činimo zlo i izloženi smo zlu. Ono što možemo je, barem, da pokušamo da osvestimo to zlo. Pozorište je tu da nam pomogne u tome.




OTELO
Autor: Vilijam Šekspir
Reditelj: Miloš Lolić
Dramaturg: Periša Perišić
Scenograf: Jasmina Holbus
Kostimograf: Maria Jelesijević
Kompozitor: Nevena Glušica
Igraju: Vojin Ćetković (Otelo), Nikola Đurićko (Jago), Milena Živanović (Dezdemona), Branislav Lečić (Brabancio), Radovan Vujović (Kasio), Dubravka Kovjanić (Emilija), Nikola Rakovčević (Rodrigo), Goran Daničić (Dužd), Ljiljana Međeši (Bjanka), Dubravko Jovanović (Lodoviko), Stefan Bundalo (Montano), Dejan Dedić (Gracijano), Bane Jevtić (Herald)
Jugoslovensko dramsko pozorište, Scena „Ljuba Tadić“


(B92

Нема коментара:

Постави коментар