недеља, 18. јун 2017.

Ejmi Vajnhaus - Pali anđeo


U vremenu u kome je sve oko nas „zanimljivo“, a ništa promenljivo, retki su trenuci kada nam se stvarno desi nešto stvarno. Jedan takav trenutak desio se u subotu, 18. juna 2011. godine na Donjem gradu, na Kalemegdanu. Ovaj događaj vraća nas na neke od najvećih mitova u istoriji popularne muzike.

Rastko Ivanović


Jedna izreka kaže da se legende ne rađaju, već da se stvaraju. Nekada one bivaju zaboravljene, nekada nestanu, isčile, umru, a da nikada ne uspeju da prerastu u mit. A nekada legende jednostavno bivaju veće od smrti i nastavljaju da rastu i pošto sama osoba napusti ovaj svet. To je naročito čest slučaj u onim situacijama kada je smrt bila nasilna ili brza.

Istorija popularne muzike prepuna je takvih figura većih od života: Elvis, Lenon, Džim Morison, Dženis Džoplin, Džimi Hendriks i - čovek koji je na raskršću prodao svoju dušu đavolu – bluz velikan Robert Džonson, samo su neki od primera za ovu priču. Ono što povezuje sve ove rokenrol desperadose jeste stav da su njihovi životi i muzika bili toliko tesno ispreplitani da je bilo nemoguće odvojiti njihov stvaralački opus od njihove ličnosti.

Ništa drugačije stvari nisu stajale, recimo, ni sa Bili Holidej ili Brajanom Džonsom. Tragična krilatica prema kojoj je svako od njih živeo i sagorevao na plamenu svog nesklada sa sobom i sa svetom oko sebe glasila je „živi brzo, umri mlad, budi lep leš“ i preuzeta je iz filma legendarnog Nika Reja Kucaj na bilo koja vrata. Ovu amblematsku rečenicu, čije nas poreklo vodi do istoimenog romana Vilijarda Motlija, prvi je, inače, izgovorio Džon Derek u svom filmskom debiju u kome pod Rejovom rediteljskom palicom glumi beskrupoloznog pljačkaša Nika Romana koji se odupire bilo kakvom moralnom kriterijumu.

Za sve neadaptabilne likove, s ove ili one strane ekrana, čiji je predvodnik bio Džejms Din - čovek koji je svojim životom ispunio krilaticu koju je izgovorio Derek - upravo su prestup i nesputanost društvenim pravilima bile odrednice bez kojih oni ne postoje. Stoga se činilo da svako od ovih buntovnika sa ili bez razloga, odigrava „završnu scenu svog životnog scenarija“ tačno na vreme, odlazeći sa ovog sveta pravo u legendu, pre nego što bi uopšte dospeo u situaciju da po taktovima sistema igra egzotičnu ulogu ciničnog klovna ili modernog minstrel zabavljača lišenog svog izvornog personalističkog etosa.

Iako i taj završni čin možda nije bio ništa više do samo ispunjenje poslednje stavke đavoljeg ugovora sa industrijom činilo se da je u to vreme tinjala još neka iluzija slobode.

Danas, u našim relativističkim postmodernim vremenima stvari su se umnogome izmenile. U novom milenijumu se, naime, može brzo živeti, provocirati vladajući poredak, narušavati javni moral, a da se ne umre mlad, što i nije tako neobično ako imamo na umu da su savremene sistemske strategije preklapanja prestupa i norme postale nešto sasvim normalno. Sami buntovnici koji su nekada ugrožavali sistem sada taj isti sistem održavaju u životu. Oni su njemu potrebni živi kako bi mu udahnuli svežu energiju i podarili novi život.

Transgresivno ponašanje koje vodi kršenju zakona i narušavanju vladajućih političkih i seksualnih zabrana postalo je poželjno. Buntovno i avangardno postali su na taj način, kako Ričard Šekner kaže, samo krilatice koje prodaju karte. Tako se, uostalom, sam sistem danas reprodukuje u uslovima tržišne konkurencije. On ne samo da toleriše, već i stimuliše šokantne efekte i proizvode. Dovoljno je prisetiti se romana Filipa Dika Tamno skeniranje i istoimenog filma Ričarda Linklejtera da bi videli kako sistem proizvodi baš onu drogu čije žrtve leči. Neobuzdana hedonistička subverzija i represivni nadzor idu ruku pod ruku. Haotična autodestrukcija i terapeutska rehabilitacija deo su istog procesa. Rigidna društvena kontrola i podsticanje osoba da se neoprezno prošire aspekti su iste strategije akumulacije kapitala. 

Potrebno je samo da zakoračimo jedan korak unazad u istoriju popularne muzike i videćemo kako su najveće zvezde nekada koristile perverziju kako bi provocirale purizam sivo-bele monohromatske laže tada vladajućeg puritanizma i kako su redovno zbog svojih ekscesnih gestova nailazile na osudu. Danas, promiskuitetni životni stil najvećih pop zvezda, njihovo oblačenje u haljine od živog mesa, redovna posrtanja i ponovna vraćanja na scenu samo doprinose održanju tržišta. Sve, ali apsolutno sve prolazi ako donosi profit.


Cena na koju zvezda, međutim, mora da pristane očituje se u situaciji da kada je uspela, postala in, obogatila se i slobodna je da radi šta joj je volja, da traži sreću, da živi životom koji je po njenom mišljenju dobar, ona je istovremeno s druge strane primorana da i dalje radi ono što mora. Verovatno najubedljiviju ilustraciju ove pat pozicije nudi nam paradigmatični slučaj najbolje od svih najboljih loših devojaka savremene pop scene Ejmi Vajnhaus, mlađahne autorke koja predstavlja oličenje prestupa i radikalnosti, a koja u jednom intervjuu kaže da je na kraju dana posle svega ona obična jevrejska devojka: „Jedna mala jevrejska domaćica“.

Neko ko po sopstvenom priznanju veruje u blagodeti New Age filozofije, karmu, usmerenost ka sreći i mudru umerenost. I ništa tu ne bi ukazivalo na problem da u isti mah Ejmi Vajnhaus nije neko ko mora da igra svoj večni karakter loše devojke jer po sklapanju faustovskog ugovora sa industrijom ona mora da bude ono što je za industriju oduvek bila. Lako je onda na prvu loptu postaviti niz predvidljivih pitanja: nije li ona ovakvom postavkom stvari lišena svoje spontanosti koja predstavlja jedan od preduslova slobode?

Nije li svedena na beživotni automat, lako lomljivu marionetu čijim pokretima odozgo u potpunosti upravljaju industrijski moguli. Nije li ona onda garant očuvanja poretka, pokazatelj da je u kapitalizmu svaka razlika roba koja se dobro prodaje i da je sve što nam ostaje samo prividna različitost suštinski istog. Ili ipak ima nešto tako specifično i tako drugačije u konkretnom slučaju junakinje naših dana? Nešto što, ipak, pruža i privid ugrožavanja postojećeg poretka.

Ima nešto u vezi sa Ejmi

Priča o Ejmi Vajnhaus počinje kao i mnoge druge priče iz istorije šou-biznisa. Poreklom iz ’normalne’, srednjoklasne britansko-jevrejske porodice, sa sedištem u Sautgejtu, u severnom Londonu Ejmi je zahvaljujući svojim bližnjima od malena bila okružena muzikom. Otac Mičel je često uspavljivao pevušeći joj numere Frenka Sinatre dok je bila devojčica, a ova navika je prešla i na Ejmi koju su posle u školi teško smirivali jer je imala običaj da peva za vreme časova.

Njen muzički ukus su vremenom formirali brojni autori poput Tonija Beneta, Dine Vašington i Sare Von, ali je zahvaljujući spletu okolnosti iz ranog detinjstva neizbrisiv trag na Ejmi ostavio Sinatra, pa otud dođe nekako i logično što joj je baš on poslužio kao jedan od izvora inspiracije za naslov njenog debitantskog albuma Frank, kojim je privukla pažnju globalne muzičke javnosti krajem 2003. godine. U međuvremenu, štrihujemo li pojedina opšta mesta na trnovitom putu ka slavi, Ejmi je dok nije stigla do objavljivanja svog debija školovala glas, batalila početnu želje da bude konobarica na rolerima, studiozno je proučavala džez ploče koje bi joj dopale šaka i naposletku se navukla na narkotike kao posledica turbulentnog razvoda roditelja.


Sve ovo je veoma jasno ocrtalo zvučnu fizionomiju njenog prvenca. Na njemu je Ejmi u džez uzore uz koje je odrastala ubrizgala energiju poznatih ženskih bendova iz 60-ih godina 20. veka poput The Shangri-Las, The Supremes, The Ronettes i The Marvelettes i uz svesrdnu podršku eminentnog producenta Salema Remija ih potom obojila savremenim crnim zvukom prilagodivši ih pravilima novog doba.

Upravo je ta Ejmina veza sa crnom muzikom, a naročito sa džezom poslužila kao ključni element u izgradnji njenog imidža. Efekti te veze koja joj je pribavila artistički kredibilitet bili su od samog početka njene karijere više no efikasni. O tome najbolje svedoči zanimljiva situacija o kojoj nam pripoveda profesor Dejvid Kaufman u svojoj recenziji albuma Frank u The Jewish Daily Forward magazinu.

Kaufman nam u svom tekstu otkriva kako je svojim prijateljima puštao debi album Vajnhausove a da im pri tome nije otkrio omot na kome se vidi kako ona izgleda. Oni su redom bili ubeđeni da se radi o afro-američkoj pevačici daleko starijoj nego što to Ejmi zapravo jeste (u vreme izdavanja albuma Ejmi je imala 23 godine), što nas nas dovodi do dobro poznatog stanovišta da je džez, konstruisan kao afro-američka muzika, oduvek korišćen kao crni ekran na kome su projektovane belačke slike egzotizma.

Naime, zarad potrebe svojih belih evropskih konzumera egzotizam Afro-amerikanaca je kroz istoriju konstantno seksualizovan kao objekat ženske pretnje ili muške želje (Džozefina Bejker), kriminalizovan (kao muzika podzemlja), primitivizovan i narkotizovan (od marihuane do heroina). Mnoge od ovih asocijacija postale su deo imidža Ejmi Vajnhaus od momenta kada je ustartovala svoju karijeru. U tom smislu, u svim recenzijama albuma Frank naširoko se govorilo kako Ejmi preferira savremene crne pevačice poput Lorin Hil i Erike Badu, ali se njena interpretacija, takođe, povezivala i sa najvećim džez heroinama poput Bili Holidej i Dine Vašington. Tako se Ejmin imidž pažljivo konstituisao s naglaskom na razlici koja je povezuje sa crnom afro-karipskom tradicijom u odnosu na belo, hrišćansko englesko društvo.

Većina kritika iz ovog perioda je posebno isticala sličnost između legendarne Bili Holidej i Ejmi. I zaista, teško je prenebregnuti činjenicu da Ejmi na svom prvencu na trenutke biva srođena sa ulogom bele Bili za 21. vek. Tada ona zvuči kao Lady Day retuširana modernom produkcijom. U svojim intervjuima Ejmi i govori kako se često identifikuje sa Bili Holidej, naročito sa patnjom u njenom glasu kojim je pevala o svim problemima koji su činili njenu oporu svakodnevicu.

Ako pokušamo da povučemo neke paralele videćemo da je Bili, ikonična džez diva, delovala istovremeno sofistikovano i nerafinirano, krivo i nevino. A mnogima upravo tako deluje i Ejmi. Bili je zvučala tako intimno i tako daleko. Opšte je mesto da ni jedan džez pevač nije tako zarobio razorno osećanje usamljenosti i gubitka kao ona u I Cover the Waterfront ili u I’ll Be Seing You. Umela je psovati, pila je, uzimala je narkotike do iskrivljenih, psihotičnih stanja svesti. Baš kao i Ejmi, čiji se tough girl stav i nepristojan, mastan smisao za humor saobražavaju njenoj ranjivosti. Na svojim vrhuncima Ejmin glas prenosi autentično skrhanu sliku unutrašnjeg sveta po uzoru na Holidejovu. Čini se da je Ejmi dobro razumela sirovu seksualnu etimologiju reči džez (jazz) ali i patnju koju ova muzika u sebi nosi, a koju je najbolje izrazila Lady Day. Drugim rečima, kao da svako ko dovoljno duboko dotakne džez kao izražajno sredstvo, automatski biva apsorbovan u domen njegove mitologije.


To se u slučaju Ejmi jasno vidi u svemu onome što je usledilo posle objavljivanja njenog drugog izdanja Back to Black, na jesen 2006. godine. Na njemu je Ejmi, uz podršku Marka Ronsona i Dap-Kingsa sa vitalističkom energijom obnovila Motown zvuk pruživši mu savremeni obrt, stvarajući na taj način pop-soul klasik za 21. vek. Ali, to je ujedno bio i onaj trenutak kada Ejmi odlučno odlazi u zemlju džez i rokenrol mitova, gde je stvarnost više nemoguće razlikovati od fantazije.

Taj trenutak u vremenu koje je proteklo između dva albuma najbolje je opisao muzički kritičar Daglas Volk rekavši da je Frank prvo poglavlje romantičnog mita o pesniku koji pati i skončava samoubistvom na beskrajnu radost svoje publike. Postavši alat nadređene džez mitologije i beskrupulozne pop industrije Ejmi kao da se prepustila ostvarenju Volkovog proročanstva. Kao da se preterano srodila sa nametnutom joj ulogom, sa kupljenim identitetom. 

Ejmi u zemlji čuda

Od tada razuzdani autodestruktivni način života, otelovljen u neprestanom drogiranju i opijanju počinje da intrigira javnost više od bilo čega drugog. Odlasci i bežanja sa klinika za odvikavanje od narkotika i tuče sa bivšim mužem Blejkom Filderom ne silaze sa stranica tabloida. Zbog toga sve više trpe i njeni koncertni nastupi.

Ejmi pljuje pojedince u publici, pada na bini, udara fanove, bori se sa depresijom i poremećajem ishrane. Sagorevanju na vatri vlastitog uspeha praćenog brojnim nagradama i još brojnijim skandalima se ne nazire kraj. Sve ovo, naravno, samo doprinosi održanju mašine moći pop industrije. Međutim, da čitava stvar ne bi otišla predaleko pred početak velike evropske turneje na leto 2011. godine njena press služba saopštava kako je za svaki slučaj Ejmi još jednom rešila da se podvrgne tretmanu odvikavanja od alkohola kako bi i od stručnog tima dobila lekarsku potvrdu da je spremna za seriju zakazanih nastupa diljem Evrope.

Snažna medijska spin artiljerija podmeće priču o uspešnom oporavku ali i o isto tako uspešnom, a ispostaviće se fantomskom probnom koncertu u Londonu pred početak turneje u Beogradu. Priča se da je Ejmi spremnija nego ikad. Da je napokon dobro. Očekivanja postaju visoka. I onda se desilo ono što će po oceni najtiražnijeg dnevnog lista u Srbiji postati najgori koncert u istoriji Beograda. Bruka! Skandal! Nešto do sada neviđeno. Iako su neki pređašnji Ejmini koncerti nagoveštavali ovakav ishod šok je bio prevelik. 


Izveštaji danima bruje o obeznanjenoj Ejmi koja je bauljala binom tokom sat i jedanaest minuta svog nastupa. Priča se kako je prvo sela, pa pala na bini, kako je mumlala i tako u nedogled. Internet stranice bivaju zasute negativnim komentarima razgnevljenih posetilaca koncerta. Publika se zahvaljuje Mobiju, koji je nastupio posle nje, kao spasitelju. Ali ako muzičku razglednicu sa Kalemegdana pogledamo iz drugog ugla onda stvari možemo da vidimo i u drugom svetlu. Onom koje Ejmin pasivni performans te večeri otkriva kao izazov sitnoburžujskoj normalnosti vladajućeg poretka.


Tek u tom slučaju možemo da vidimo da smo te junske večeri podno Kalemegdana bili statisti u najvećem filmu u istoriji popularne muzike na početku druge decenije 21. veka. Ako stvari tako postavimo uvidećemo da smo prisustvovali onom događaju koji narušava zidine programirane stvarnosti, koji prkosi horizontu očekivanja. Taj događaj izranja iz Ejmine preteće pasivnosti kojom se razobličava zaštitnička maskarada savremenog sveta navučenog na šećer bez kalorija i kafu bez kofeina.

Drugim rečima, industrija je publiku, naprosto, navikla da uživa u surogatima doživljaja, u koncertima našminkanih mrtvaca – a to su sve one zvezde i zvezdice koji odavno više ne deluju kao osobe od krvi i mesa, Ili im je kao tobožnju alternativu servirala sve one pripitomljene pajace, falsifikatore ništavnosti čijim se proračunatim ekscesima muzička industrija poput vampira neumitno hrani. Većina njih deluje baš poput pokojnika koji se šminkaju da bi dok leže u kovčegu delovali manje mrtvo. Proračunato i kalkulantski. Somotno.

A tako nekako je trebalo da deluje i Ejmi, od strane menadžmenta isterana na binu pod Donjim gradom kao „srna pred odstrel“. Ono na šta se ovde računalo je uobičajena bezbedna ironična distanca koju fabrikovani pobunjenici zauzimaju prema sistemu, onaj cinični otklon koji umesto ultimativne pobune predstavlja najviši čin konformizma.

Međutim, u slučaju Ejmi ispostaviće se da se sve vreme nije radilo o ironičnoj imitaciji, već o prekomernoij identifikaciji sa sistemom, sa samom ulogom koja se igra. A tada sistem ne može u potpunosti izračunati sve posledice do kojih može doći. Tada neproračunljiva devijacija izmiče bilo kakvom uklapanju u postojeći kordinatni sistem. Stoga ta preterana identifikacija sa sistemom iznosi na svetlo dana opsceno naličje samog sistema muzičke industrije pružajući nam barem na trenutak iluziju suspendovanja njegove logike efikasnosti i stabilnosti. Makar do naredne rehabilitacije i nove haotične autodestrukcije.

Do tada, ono sa čim nas je suočila Ejmi Vajnhaus je činjenica da ako se ulepšava lice smrti to ne znači da se time smanjuje njena zastrašujuća realnost. Ulepšavanjem smrt postaje samo još strašnija. To su znale sve one „lutalice, odmetnici, desperadosi“ koje su otišle na vreme.

Danas kada je odnos kako prema smrti tako i prema životu ritualizovan do osećanja ravnodušnosti bezmalo svi navodno čekaju da im se stvarno desi nešto stvarno. Izgleda da je nastup Ejmi Vajnhaus bio nešto i suviše stvarno. U to ime - živela Ejmi!

(B92 |

(http://www.b92.net/zivot/pop.php?nav_id=520914&fs=1)

Нема коментара:

Постави коментар