субота, 9. септембар 2017.

Smrt i sećanje



Piše: Rastko Ivanović

La Rochefaoucauld je rekao da se ni Sunce ni smrt ne mogu netremice gledati. Od tada, astronomi su uz pomoć lukavstva svoje, ali i drugih naučnih disciplina uspeli da izračunaju starost, težinu, ali i konačan kraj Sunca, ostajući naposletku nemoćni pred jednim drugim suncem. Onim, smrti. Jer, smrt je ono što se opire svakoj simbolizaciji. Smrt je ono pred čime su reči neme, a jezik kao da je mutav.

Jer, smrt je, uistinu, nemisliva. I jedino što nam preostaje je da uprkos njoj živimo. I da se sećamo onih, koje smo izgubili negde na putu, a koji su činili da, ipak, bude nešto, a ne ništa.

Ljudi su, po prirodi stvari, životinje, koje ne pamte. I upravo je sam zaborav ono što nas tera napred. Uostalom, mi i preživljavamo samo zato što potiskujemo veliki deo neprijatnog sadržaja iz naše podsvesti. Po Frojdu, zaborav je sasvim prirodan. U tom smisolu, i sećanje je samo zaborav da treba već jednom da zaboravimo. Valjda baš zato je i pamćenje jedan od najvažnijih atributa Boga u hebrejskoj tradiciji.

Kako bilo, kompjuteri se kvare, ljudi umiru, a veze raspadaju. I jedino što nam preostaje, kako reče popularna TV junakinja je da dišemo i da resetujemo. Do jednog trenutka. I naravno da se sećamo.

Jer, smrt je neizbežna, baš kao i sam život. Ta neukrotiva, pokretna sila, koja uvek i jedino želi samu sebe.


Нема коментара:

Постави коментар