Donesite mi glavu Osame Bin Ladena... Posle 11. septembra, fikcija je
postala ljubomorna na stvarnost. To ne sprečava Ketrin Bigelou da
napravi najbolji film fikcije o 11. septembru.
Kada je prvi avion pogodio Svetski trgovački centar u Njujorku 11.
septembra 2001, navodno kamere nisu bile spremne za napad. Mnogi
analitičari su zaključili da su teroristi izveli napad na drugu zgradu,
desetak minuta kasnije, s namerom da taj napad bude zabeležen na filmu
ili videu. Potom su se snimci stravične nesreće neprestano emitovali,
ali iz različitih uglova, u vidu svojevrsne montaže smrti i razaranja. Drugim rečima, ono što smo gledali 11. septembra nije bilo poput filma, nego je bio sam film. Budući
da su američki filmovi katastrofe uspeli da kolonizuju maštu čitavog
sveta i sami teroristi su, po Nilu Gableru, bivajući izloženi takvim
slikama, razumeli njihovu moć i njihovim ponavljanjem, odnosno
insceniranjem za kamere, oni su pokušali da „nad-holivuduju Holivud“. I
uspeli su u svojoj nameri
No, to je bio samo uvod u drugi deo
ovog filma, jer Amerikanci (većinom, kao i Srbi) uvek veruju da će
nacija na kraju pobediti. Valjda, zato što su tako videli na filmu. No,
tako je i bilo.
Naime, ubistvo Osame bin Ladena bila je
digitalizovana javna pogibija koja je filmovana, programirana, i
prenošena uživo u Beloj kući. A jedina stvar, koja je nedostajala na
slici iznenađene državne sekretarke Hilari Klinton i njenih kolega
strogog lica, okupljenih te noći u kriznoj sobi, bili su kesa kokica i
piće. Jer, pica je već bila tu.
Stoga je u okolnostima, u
kojima fikcija postaje ljubomorna na stvarnost, veoma teško napraviti
zanimljiv film o događajima o kojima svi sve znamo. Međutim, Ketrin
Bigelou je uspela u tome, a rezultat se zove – „Zero Dark Thirty“.
Priča se odvija oko Maje, osamljene CIA agentice čija upornost i
uverenost da je na pravom tragu dovode do hvatanja „američkog
neprijatelja br. 1“, a koja nema nikakvu prateću priču, nema prijatelja
ili porodice i koja je daleko ambivalentniji protagonista nego
tradicionalne heroine. Baš kao što je i sam film nešto ambivalentniji
nego što se na prvi pogled čini. Jer premisa i inicijalni podsticaj u
ovom procesu je naravno mitološka demonizacija Osame bin Ladena, kao
ultimativnog krivca odgovornog za 11. septembar. Ali u nemilosrdnom
proceduralizmu koji nam film predstavlja, ovaj cilj (ili obrazloženje)
je dobrano nagrižen.
Tortura zbog čijeg prikazivanja je film postao kontroverzan, je
svakako prisutna. Štaviše, nasilje je u ovom filmu ružno, pravo, gotovo
poslovno, i uglavnom prikazano bez muzičke pratnje ili bilo kakvog
očiglednog filmmejkerskog komentara. Jer sve se ovde radi u cilju
hvatanja i potonje likvidacije Osame bin Ladena.
Ali tu je i proces mukotrpno prikupljenih irelevantnih informacija, slučajna otkrića vode
u godinama starim dokumentima, repetitivna praćenja vozila osumnjičenih
kurira, beskrajni birokratski sastanci na kojima zvaničnici nastoje da
odluče da li je neka informacija validna i šta učiniti povodom nje i
povrh svega vojne operacije, u poslednjih trideset minuta filma. Cilj je
bio tako apsorbovan u proceduralnu rutinu da se prividni klimaks, samo
ubistvo Bin Ladena, odvija van ekrana; i mi jedva dobijamo uvid
(letimično) na leš, zatvoren - kako to biva - u telesnu vreću, što će
reći da je postupljeno potpuno (i doslovno) prema standardnoj
operativnoj proceduri.
Film pravi vrstu finte implikujući da je
njegova prava tema strast njegove protagonistkinje Maje, koja nastavlja
da vodi potragu za Bin Ladenom kada su svi ostali odustali od toga. Ali
njena opsesija je sama potpuno sadržana unutar, i artikulisana od,
proceduralizma koji je njen posao kao CIA analitičara, i koji je čini se
jedini svet koji poznaje. Svaka potencijalno dramatična akcija u kojoj
se ona zatekne (bombardovanje i oružene zasede takođe) je ispražnjena od
drame, i podvedena u proceduralističku rutinu. Svaki afekat, i svaki
razlog zašto radi to što radi, je usisan u crnu rupu. To je razlog zašto
je Maja tako prazna na kraju filma.
Stoga se tehnika pokazuje
posve odlučujućom u razumevanju ovog filma. Jer, upravo, u onoj meri, u
kojoj Amerikanci, počev od rata u Persijskom zalivu, u jednom bitnom,
možda danas i najbitnijem segmentu ratovanja vode virtuelni rat – izuzev
za one kojima bombe padaju po glavi – jasno je da za terorističke
napade više nisu potrebni ni avioni, ni bombe, niti kamikaze. Dovoljno
je infiltrirati se u neki kompjuterski sistem od strateškog značaja i
ubaciti u njega virus, pa da se ekonomski, vojni, i politički resursi,
cele zemlje ili kontinenta parališu. To se može izvesti sa bilo kog
mesta na planeti, uz minimalne troškove. Odnos između zemlje, terra, teritorije i terora se promenio, i treba shvatiti da je do toga došlo zahvaljujući razvoju tehnologije.
Ketrin Bigelou to dobro zna, i iz tog razloga smo u „Zero Dark Thirty“
zaronjeni u moćno okruženje, uostalom kao i u svim njenim filmovima (noć
u „Near Dark“; morski zaliv i talasi u „Zločinu na talasima“; okruženje
unutrašnjeg-psihičkog-života-kao-virtuelne-realnosti u „Čudnim danima“;
i pustinja u „Katancu za bol“). Ali u ovom slučaju, okruženje je
digitalni jezik kontrole (jedne Big Data-e), neemotivno repetitivne
akumulacije „informacija“ (bilo mučenjem, nadzorom, fizičkom potragom,
ili upoređivanjem podataka) i iznenadnosti (anihilacija trajanja)
posredovanih kroz video ekrane i telekomunikacione tehnologije.
U takvom okruženju, Bigelou se savršeno snalazi jer se
fokusirala na ono što najbolje radi – na čoveka u vatri („Katanac za
bol”, „Tajna podmornice K-19”) i žene koje rade dva puta napornije da bi
opstale u muškom svetu („Plavi čelik”, „Čudni dani“). Otud je glavna
junakinja, Maja, nešto poput mlađe sestre Džejmi Li Kertis iz “Plavog
čelika” (policijske poručnice koja mora da se bori i sa organizovanim
patrijarhatom njene linije posla i sa nadmoćnim psihotičnim ubicom sa
Vol Strita) ili Anđele Beset iz “Čudnih dana”, u ulozi snažne
Afro-Amerikanke Mejs.
Maja je hladna i staložena, njene oči su
sakrivene iza avijatičarskih naočara, dok je njena ekspresija
neotkrivena. Ako „Zero Dark Thirty”, na globalnoj skali predstavlja
10-godišnju poteru za Bin Ladenom – punu lažnih tragova i fatalnih
napada, on takođe predstavlja lično putovanje žene koja nema ništa drugo
osim ove misije. Sama kamera kao falus koji se “puni”, “uperuje” i
“okida”- prateći Maju na njenoj misiji postaje u režiji Bigelou,
feminističke ćerke Hauarda Hoksa, i slavne učenice Suzan Zontag, neka
vrsta pasoša koji ukida rodne granice, pokazujući da je pitanje roda
društveno konstruisana maskarada. Prirodno osvetljenje i kamera iz ruke
obezbeđuju divne snimke, a dramatični dizajn zvuka (posebno kada
helihopteri silaze na Bin Ladenovu zemlju) dodaju na tenziji.
Stoga je velilka nepravda što Ketrin Bigelou, ovoga puta, nije
nominovana za Oskara za najbolju režiju, ali posle „Zero Dark Thirty“
(filma koji ne pokazuje izlaz iz košmara liberalnog proceduralizma, ali
čini košmar vidljivim u vremenu kada je njegova sveprisutna moć pretila
da ga prihvatimo zdravo za gotovo i potom igniorišemo), ona može samo da
citira Britni Spirs – „Oops, I Did It Again“.
Jer, ako je
Suzan Zontag svojevremeno pisala da „sve na svetu postoji zato da bi
završilo na fotografiji“, u vremenu posle 11. septembra sve na svetu
postoji zato da bi završilo na filmu.
Ketrin Bigelou to dobro zna.
00.30 – TAJNA OPERACIJA (ZERO DARK THIRTY) Režija: Ketrin Bigelou Scenario: Mark Boal Direktor fotografije: Greg Frejzer Uloge: Džesika
Čestejn (Maja), Džejson Klark (Den), Džoel Edžerton (Patrik), Dženifer
Ehl (Džesika), Mark Strong (Džordž), Kajl Čendler (Džozef Bredli), Edgar
Ramirez (Lari), Džejms Gandolfini (šef CIA), Kris Prat (Džastin), Kalan
Malvi (Saber), Fares Fares (Hakim), Reda Kateb (Amar), Harold Perinu
(Džek), Tušar Mehra (Abu Ahmad al-Kuvajti) i Stiven Dilejn (savetnik
Nacionalne bezbednosti) Trajanje: 2 sata i 36 minuta Distribucija: Millennium Film & Video
Нема коментара:
Постави коментар