понедељак, 25. септембар 2017.

OLIMP



Piše: Rastko Ivanović

Ubrzanje je ključna činjenica savremenog ljudskog postojanja. Vreme, tehnologija i modernitet ubrzavaju se nezabeleženim tempom. Te kategorije ili dimenzije postale su parodije samih sebe.

Iskustvo, svest, naš osećaj za sve što postoji, jure bezglavo u večitoj, hiperposredovanoj sadašnjosti – koja nije nikakva sadašnjost. „Sada“ je proterano iz samog sebe. U ovoj fazi civilizacije kao tehnosfere, sam naš pojam sadašnjeg trenutka redefinisan je (u najvećoj meri) kao ono što promiče na kompjuterskom ekranu. Leteći fragmenti, uključujući i nas.

Čak i večito pitanje odnosa subjekta i objekta – imali li nepremostivog otuđenja između njih? – bledi u Doba ubrzanja. Subjekt je sve ispražnjeniji i bestelesniji; objekat možda u još većoj meri. Više nismo toliko okruženi stvarima koliko kratkotrajnim virtualnim slikama.

Jer, u našoj savremenoj kulturi treptaja sve nestaje istom brzinom kojom se i pojavljuje. Sve se odvija toliko brzo da mi nismo u stanju ni da izmerimo više dosege same brzine. U tom smislu, kao odgovor na ovo stanje promene bez promne, čini se da bi sporost bila nova brzina. Ili, makar jedan nov doživljaj vremena. Pozorište je ono mesto, na kome ta promena, makar i na 24 sata može da se odigra. Jer, pozorište, nedri jednu novu ideju vremena. Vremena, koje daje sebi vremena. Koje radi na oslobađanju istog. I to na najbolji mogući način, vidimo u 24-časovnoj predstavi Jana Fabra, gotovo pa remek-delu, po imenu, "Olimp".

"Olimp" je i razjapljeni haos, i lirska meditacija, i poetsko ushićenje u jednoj predstavi. Vrtoglavi lavirint 18 grčkih tragedija, kroz koje nas provodi Dioniz čineći da se u jednom trenutku osećamo gotovo pa spokojno, kao u naručju samog Morfeja, a već u sledećem uznemireno, kao da nas po glavi čekićem udara sam Zevs.

A u prvom planu je telo. Jer u Fabrovom svetu i duša je od mesa. Na telu sve pulsira, jer ono je medijum. Medijum, koji nas od početnih trep deonica, praćenih intenzivnim tverkovanjem, preko mahnitog preskakanja konopca, intenzivnih, iznurujućih baletskih pirueta, hipnotičkog plemenskog, skoro pa rejv ritma, koji nas je u nedelju oko 10 sati prepodne, zapljusnuo s scene Sava centra, delujući kao mantra, koja otvara prostore kolektivno nesvesnog, dovodi na samom kraju do onog najvažnijeg. A to je katarza. I imperativ da izbrišemo stare dane, operemo svoj sluh, i naposletku zamislimo nešto novo.

A to je, ipak, u našem vremenu, neprekidnog reprodukovanja aktuelnog statusa kvo, nešto što je najvažnije od svega.

Kada će doći to  novo, i po koju cenu će se ono ostvariti to niko ne zna. Ali jedno je sasvim sigurno. A to je da valja raditi na njemu. Ako, naravno, sebi prethodno dozvolimo malo ludosti. Baš kao u fascinatnoj predstavi Jana Fabra. Tog kralja nesanice, koji nam na najboji mogući  način pokazuje da umetnost uvek traži vreme, a da je upravo vreme, to, koje kreira umetnost samu.

Bravo!



2 коментара: