Svaki koncert Josipe Lisac
nudi „1000 razloga za ljubav, 1000 razloga za smeh“. Tako je i bilo i
ovog puta.
U našim savremenim društvima, idealni model „velike ljubavi za ceo
život“, polako gubi tlo pod nogama, nestajući u susretu sa brzim
izlascima, brzim ljubavima, i čitavom flotilom alternativnih,
uzastopnih, ili čak istovremenih ljubavnih scenarija. Ljubav za sva
vremena stoga nastavlja da živi u značajnim delima visoke ili popularne
kulture. A jedno od takvih dela je svakako album “Dnevnik jedne ljubavi“, koji je nastao kao plod mitske ljubavi Karla Metikoša i Josipe Lisac.
„Dnevnik jedne ljubavi“ je prva konceptualna ploča u nekadašnjoj
Jugoslaviji. S muzičke strane, „Dnevnik“ je najsličniji rok operi,
odnosno mjuziklu koji daje glas snovima o besmrtnoj ljubavi. Rečju, u
pitanju je album na koji nije pala ni jedna trunka prašine, i koji i
posle pune četiri decenije nastavlja da sjaji kao sveše brušeni
dijamant.
Koncertom u Sava Centru,
na Dan zaljubljenih, 14. februara, Josipa je upravo obeležila 40 godina
od izlaska ovog albuma. Kako i sama kaže, svaki njen koncert je
posvećen Karlu Metikošu, ali ovoga puta ta posveta bila je podvučena je i
video prilozima koji svedoče o Metikoševom životnom putu, koji ga je
vodio od sive socijalističke svakodnevice u svetlom okupani Pariz, sve
do beskrajnih prostranstava Afrike, gde doživljava čudo neposrednog
apsolutnog života koji buja u lepoti, boji, pokretu i u zvuku – što će
se preliti i na saradnju s Josipom – u Vremenu Snova kada je svet
poslednji put bio mlad.
Josipa Lisac se često opisuje kao neuporediva. To je
delom posledica njenog imidža, ali je njena neuporedivost, u biti, stvar
muzike, njene pesme su sjajne ne samo zbog upečatljivih tekstova,
smelih kompozicionih elemenata ili Josipinih bravuroznih izvođenja već
zbog načina na koji su ovi elementi povezani.
Sve to se moglo videti već na početku beogradskog koncerta, koji je započela samo uz klavijature i pesmu „Ave Marija“ iz rok opere „Gubec Beg“
(1975), kada se Josipa pojavila u dupke ispunjenoj dvorani Sava Centra u
ekstravagantnoj haljini u ulozi „dame u crnom“, koja je, kako je rekla,
„spremna za tulum“.
Ove stilove odevanja, ponašanja,
artističkog performansa najbolje je opisati u terminima transformacije i
maskarade, kojima Josipa stvara, istovremeno, u svojoj osobi i
„umetnicu i ikonu, osobu i egzotiku“, ali tako da iza svih tih velova
publika razaznaje idealistkinju i sanjarku... Ili, osobu naglašene
personalnosti, otrgnutu od uniformisanosti i ljigavosti konformizma,
koja nas u vremenu kada je luksuz biti svoj, uči da živimo svoje snove.
Kako se to radi, Josipa je demonstrirala, tako što je
staru strast podvrgla novom muzičkom fejsliftingu. Pesme se transformišu
u novim aranžmanima, a da nijedna nije bila ograničen idiomom. Time se
zvuk nevidljivih orgulja koje proizvode klavijature pretapa u valjajući
fank gruv koji klizi u lagani džez, i tako, pesmu po pesmu, ljubav je
ispunila pomalo hladnu veliku dvoranu Sava centra.
U ovom
„lečenju muzikom“ Josipi su obilato pomagali izvanredni prateći muzičari
koji su činili da se u jednom trenutku osećate ušuškanim u svojoj sobi,
u drugom ružili zidove iste te sobe, a već u narednom vas vodili na
imaginarno putovanje u neku pariski kafe gde Di Di Bridžvoter peva Edit
Pjaf. I, dok masa lebdi uz „O jenoj mladosti“, „Hir, hir, hir“, „Živim
po svome“, prolazeći kroz neonsku izmaglicu koju stvaraju kako
reflektori tako i mobilni telefoni na „Magli“, oseća se da njene pesme
često venčavaju ovozemaljsko sa spiritualnim aspiracijama. Ova religija
ljubavi izložena u njima nastavlja da odzvanja u svima koji su dodirnuti
njenim kredom.
Нема коментара:
Постави коментар