четвртак, 12. април 2018.

BARIŠNJIKOV I MI




Piše. Rastko Ivanović

23. aprila Mihail Barišnjikov je nastupio prvi put u Beogradu. Častio sam sebe za prvo izvođenje od tri u nizu 26. januara za svoj rođendan. Odlučio sam da pozovem Nevenu da zajedno pokušamo da uđemo na jednu kartu u Pozorište na Terazijama gde je ovaj baletski velikan koga većina publike prepoznaje po liku Petrovskog iz popularne serije "Seks i grad" recitovao na ruskom poeziju svog pokojnog prijatelja Brodskog dočaravajući je preko pokreta, plesa i pantomime.

Pustio sam joj poruku oko 17.30.

“Hvala ti puno, predivan si, ali ne brini ništa! Meni je sestrina drugarica, koja radi u Pozorištu na Terazijama, pre pola sata obećala da će me uvesti u utorak, pošto ona tada računa da će biti i najmanja gužva”, odgovorila mi je Nevena i pride dodala: "Samo ti uživaj večeras i piši mi kako je bilo!".

Oko 19.50 kročio sam u Pozorište i smestio se na svoje mesto u prvom redu balkona.

Pesme, koje su Barišnjikov i reditelj predstave Alvis Hermanis odabrali za ovu priliku odisale su melanholijom i nostalgijom govoreći o prolaznosti, smrtnosti, starenju i zimi. U pojedinim trenucima čuli smo ih i u interpreataciji samog Brodskog s audio trake.

La Rošfuko je imao običaj da kaže da se ni sunce a ni smrt ne mogu netremice gledati u oči. Ali ono što možemo kada je u pitanju potonje je da pevamo o njoj. A "Brodski/Barišnjikov" je bila jedna predivna lirska meditacija o smrti, u kojoj veliki majstor gotovo uopšte da ne pleše ali i kada se malo kreće po sceni on to čini kao da je sam Bog.

Nešto od ovih svojih impresija sročio sam Neveni u poruku koju sam joj poslao odmah po završetku predstave.

Beše to oko 21 čas i petnaest minuta. Kako odgovor nije stizao pojeo sam se živ da nisam nešto pogrešno napisao što nije trebalo. Stigavši kući napisao sam tekst o predstavi, a potom sam oko pola dvanaest i isključio svoj mobilni. Rano izjutra video sam poruku, poslatu u 23.50 u kojoj se Nevena puno zahvalila na mojim utiscima i zaključila kako se očigledno valja iscimati za to i kako joj u utorak sledi “malo guranja i sardiniranja!".

U ponedeljak, u 16.35 stigla mi je nova poruka od Nevene.

"Rastko, zamisli, sada mi je javila sestrina drugarica da ipak neće moći da me uvede sutra, pošto više niko ne sme da uđe bez karte! Kaže mi da je policija preuzela kontrolu nad Festivalom, tako da je postalo nemoguće ubaciti se. Da li je to realno? Otkad su počeli da se mešaju organi reda i kultura?".

"Pa, oduvek. A pogotovo danas, kada je lepota u očima ministra policije", odgovorio sam.

Nevena mi je brzopotezno odgovorila kako sam skroz u pravu, i dodala.

“Sad mi kaže sestrina drugarica da je to bio zahtev Gos’n Barišnjikova. Ja sam se nasmejala i dala zloban komentar – Da se nije deka Barišnjikov prepao da mu neko ne prekrati vek u cvetu mladosti!:-D".

"Iskreno", pisala mi je dalje Nevena, "vidi se da je dugo bio u US, jer Rusi se baš i ne ponašaju tako sumanuto", zaključila je Nevena prepisku u 17.17.

Nevena je u svetu u kome već odavno nema ničeg prirodnog u vezi prirode i dalje verovala u prirodnost stvari. U neku vrstu makar i pritajenog esencijalizma u neke tlapnje poput one o velikoj "ruskoj duši".

Sećam se njenog izliva srednjoklasnog gneva u toj magičnoj večeri 11. aprila zato što je njena koleginica Iva Đilas odmah po diplomiranju nadogradila svoje atribute u nameri da zavede prvog čoveka prestonice.

Ili pak uverenja da je ukus stvar naše lične prirodne obdarenosti.

A Nevena je bila i još uvek je i te kako obdarena. Pre svega zdravljem. Toliko da je delovala kao da je upravo išetala s reklame za jutarnje zobene pahuljice. Odavala je onaj utisak čistoće koji se postiže kombinacijom sapuna i limuna a obrazi su joj bili tako svetlorumeni. Imala je usne pune neke zrele snage. Nestašan nosić i pogled tako istovremeno i mio i dubok. O rečitosti njenih grudi, tih neopisivo božanskih Majanskih hramova ne bih kako ne bismo skliznuli u sferu “zabranjenog”…

Jednom rečju, Nevena je za mene bila, jeste i uvek će biti najlepša žena na svetu!


 


http://fluidnizivot.blogspot.rs/2017/04/brodskibarisnjikov.html

http://fluidnizivot.blogspot.rs/2017/04/o-smrti-i-barisnjikovu.html

USKRS


Piše. Rastko Ivanović

Gradeći svoj grad čovek neizbežno uvek rekonstituiše i samog sebe. Preosmišljavajući grad čovek uvek iznova izmišlja i samog sebe. Ali i vlastitu svakodnevicu kako bi noću imao gde da prenoći. Jer uvek moramo pronalaziti nove i nove načine kako da tokom noći izmislimo nekoliko oblika zore. Jer baklja nastavlja i dalje da gori tokom noći predskazujući nam ono Dobro. I valjda mi je zato toliko i značilo što mi se Nevena prvi put javila poslavši mi poruku drugog dana Uskrsa, 17. aprila 2017. godine u 14 časova i 31 minut poželevši svako dobro meni i mojoj porodici.

Jer i u ovim našim navodno bezbožnim vremenima, kada svako navlači rukavice pred proglašenim idealima svi mi i dalje potajno verujemo. U nešto. Jer svima nam je potreban neki feitš koji će nam naposletku omogućiti da realnost prihvatimo onakvom kakva ona zaista jeste.

A svaki praznik a pogotovo onaj koji se smatra najradosnijim trebalo bi da jedno teskobno osećanje života pretvori u jednu sveopštu radost življenja. A sa Nevenom činilo se upravo da će baš svaki dan biti ništa manje nego praznik.

https://sveoneveni.blogspot.rs/

среда, 11. април 2018.

11. APRIL

 

Piše: Rastko Ivanović

Nevena me je od prvog trenutka dotakla magijom svoga bića. Time kakva jeste i ko jeste.  Neposredna, razoružavajuća i pre svega neodoljiva.

Lica, na kome sam zaustavio svoj pogled kako bi pronašao ijedan iole smislen razlog za življenje te slučajnosti lišene ama baš svakog smisla koju predstavlja naš takozvani život.

Tog 11. aprila pričala mi je o tome kako je razmišljala da kada završi specijalizaciju iz radiologije sreću potraži negde tamo u Skandinaviji ali da se plaši otuđenja koje vlada na tom "dalekom" Zapadu. Pričala je i o tome kako kada neko čuje da je Jevrejka odmah pomisli da je ne znam koliko bogata, pričala mi je i o svojoj sestri prvakinji Narodnog pozorišta, našoj najvećoj aktivnoj balerini...

Tog aprila gradom su tutnjali još neki ko zna koji po redu protesti. Neki su smatrali da je Vučkara preinačio u svoju korist izbornu volju građana Srbije. Pravo na grad je možda i najstarije ljudsko pravo da se grad rekonstituiše u skladu s našim vlastitim željama. Da ga se takoreći pretvori u igralište naših vlastitih želja. Ali grad je samo pozadina za ovu priču. Jer ljubav je kako reče francuski mudrac komunizam udvoje, a njegov stariji kolega egoizam, a možda i autizam udvoje ili pak ljubav je kako reče jedna Vorholova ortakinja onda kad mi ne svrši u lice.

A Nevena je imala zaista predivno lice. Lice koje je sadržalo taj trezor, koje je u sebi nosilo taj grumen zlata, taj neverovatni skriveni dijamant, koji i predstavlja ono naše beskonačno ranjivo "ja" što je uvek uzdrhtalo u našem tako trošnom i tako konačnom telu.

I to lice činilo je da Neveni sve bude oprošteno. I blagi kultur-rasizam, i još neke ne preterano bitne stvari. Jer, Nevena je bila puna razumevanja za sve što diše oko nje, i bila je tako nežna da se činilo da joj se čak i pahuljice izvinjavaju.

Na kraju, tog 11. aprila rekla je i kako joj smeta što na svadbama ne može od narodnjaka da zapeva Ejmi, što mi je bilo onako malo smešno, ali sam bio "hladan kao Bog".

Kada mi je uzela broj telefona pomislio sam "ova devojka nije normalna", a onda...



уторак, 10. април 2018.

Darkvudi i Bisera: Ima dana kad je nada dovoljna...






U našim anti-utopijskim vremenima, bez potrebe za transcedencijom, ima dana kad je nada dovoljna...

Od pastoralne idile stare Srbije (Selo gori a baba se češlja) preko izgubljenog raja građanske Srbije (kostimirane TV serije Zdravka Šotre po delima Mir-Jam Ranjeni orao, Greh njene majke, Nepobedivo srce) naše društvo stalno žudi za svetom zlatnog doba. A svet zlatnog doba je svet zaustavljenih satova. On nam beži poput fatamorgane, pa nam kad god nam se čini da smo mu se približili, izmakne. Međutim, motiv za ovaj povratak u „detinjstvo čovečanstva“ nije nacionalistički ili izolacionistički, ili barem nije samo to. Jer, nostalgija nam uvek govori univerzalnim jezikom više o tome čega danas nema, šta nedostaje ovde i sada, nego o tome kako je to bilo lepo nekada.

Zato se, danas, kada je „istorija ubrzala ritam i pokazala zube“ suočavamo sa mnoštvom različitih nostalgičnih diskursa i produkcija. No, u tom galimatijasu svega i bilo čega u kome se nostalgija prodaje kao tinejdžerski duh, nailazimo ,ipak, i na neke istinske vrednosti, a jedna od njih je povratak na scenu jedne od retkih istinskih diva bivše Jugoslavije, Bisere Veletanlić.

Prvo se u martu 2009. desio film Jovana Todorovića „Beogradski fantom“, koji zatvara Biserin klasik „Nikada više“, potom je usledila i osvežena verzija istoimene pesme (u Laura 2000 remiksu), kao i semplovanje zaboravljenog bisera „Ne postoji on“ (u pesmi „Ta ne postoji“ Bdata Džutima), da bi sve bilo krunisano sa dva sjajna Biserina solo koncerta u rasprodatoj dvorani Kolarčeve zadužbine, decembra 2010. i 2011. godine.

Ali, čini se da je tek saradnje sa sastavom Darkwood Dub vratila Biseru tamo gde joj je i mesto – natrag u budućnost. Neobična zvučna pustolovina Darkvuda i Bisere otpočeta singlom „Nešto sasvim izvesno“ svoju kulminaciju doživela je zajedničkom turnejom u gradovima diljerm Srbije, s velikim finalom na koncertu u beogradskom Sava centru.

 

To prevazilaženje razlika najprimetnije je u drugom segmentu koncerta u kome dominira glas Bisera Veletanlić. Baš kao što je sam koncert otpočeo numerom prelomnom za Darkvude u 21. veku („Vrtlog vira”), tako i Biserin segment počinje starim klasikom „Ne plači“, svojevrsnom prekretnicom u njenoj karijeri, jer je ovom raskošnom baladom Arsena Dedića prešla na domaći repertoar i pobedila na „Beogradskom proleću“, 1971. godine. Slede i osavremenjeni „Ručak za dvoje“, „Potaman“, kao i „Dva“, koja nam pokazuje kako u našim anti-utopijskim vremenima, bez potrebe za transcedencijom, ima dana kad je nada dovoljna. Na kraju ovog drugog bloka, sledi iščekivano „Milo moje“ pri čijem izvođenju Biserin magični vokal nas vodi ka nekoj vrsti gospel katarze - kako bi se osetili novorođenim u "Soul Crkvi", u kojoj su svi dobrodošli.

Nošeni Mikijem Ristićem, koji svira bas poput zlatnog noža koji seče do kosti i otkriva svetove za koje nismo ni znali da postoje, Darkvudi u završnom delu koncerta Sava Centar iz Soul Crkve pretvaraju u neonsku diskoteku, na čijem podijumu će vam se kukovi nepovratno odvojiti od tela. Tako će se „Treći Vavilon“, uz koji su se tokom devedesetih nizale šutke i slamala rebra preliti u diskoidni „Šečer“, pa u hit „O pustinji“, da bi se potom kao u kakvom superiornom DJ miksu, u kome kraftwerkoidni roboti poskakuju uz predmoderne mitove i postmoderne mašine Li ‘Skreč’ Perija ispreplitale redom -„Dorćolac“, „Original Creation“ i „130“.

Na singlu “Nešto sasvim izvesno“, ceo Sava Centar je na nogama, a u tom položaju će ostati da sluša „Zlatni dan“, koji nam po ko zna koji put pokazuje zašto je slušanje Biserinog glasa istinski religiozni čin. Bez suviše priče i praznog hoda, završni par pesama „Zapremina tela“ i „Nedaleko odavde“ učinili su da publika, kako to već red nalaže na kncertima Darkvuda, otpliva pravo u selestijalne predele.

Na kraju, koncert Darkwood Duba i Bisere Veletanlić pokazao je barem tri stvari: da je puno diva u našem svetu, ali da je samo jedna Bisera Veletanlić; da su Darkwood Dub jedinstvena pojava na našoj muzičkoj sceni; i što je najvažnije da umesto jeftine rasprodaje nostalgije, muzika je tu da bi se stvarala neka nova tradicija.

...Što saradnja Darkwood Duba i Bisere Veletanlić zorno pokazuje.

U tom ime – živeli!

(

понедељак, 9. април 2018.

9. APRIL



Piše: Rastko Ivanović

Nedelja, 9. april. Petnaest do devet. Uveće.

Nalazim se s Petrom na dogovorenom mestu. Foaje Pozorišta na Terazijama. Idemo da gledamo "Piksel" u okviru Festivala igre. U tom času u pratnji nekog starijeg gospodina ukazuje se ona.

Nevena. Svetlo svačijeg života i oganj među svačijim nogama. Ali ne. Isprva me je čak malo i iritirala. Pre svega neki njeni detinjasti, pomalo infantilni gestovi. Nešto što će me samo za koju nedelju kasnije tako oduševljavati.


Nakon što nas je Petar upoznao, a stariji gospodin umakao uz reči da će je čekati u foajeu pozorišta po završetku predstave saznao sam da smo oboje išli i u "Vuk" i u "Petu".

Nasmejala se na neki moj pretenciozan komentar o promiskuitetu mreža i svih znakova u uskovitlanom postmodernom društvu. Mislio sam da je neću više nikad ni videti ili barem ne tako brzo. A onda…

Već sutradan smo se ponovo sreli ovoga puta u Ateljeu. U pitanju je bila produkcija Akrama Kana u okviru narečenog festivala.

Ovoga puta sam bio u društvu svoje stare drugarice Slavice. Srdačno sam s pozdravio s Nevenom.

I to bi sve.

Utorak, 11. april beše presudan.


Ekipa je otišla da gleda neku Kokanovu bezvezariju u Narodnom a mi smo ostali sami. U JDP-u, na zatvaranju festivala. To je bilo to.


Čitav život u komšiluku. Čitav život u istim školama. Ali dotad nikada se nismo sreli.

Tog utorka uzela je i moj broj telefona. Kad malo bolje razmislim ja zapravo nikada nikom nisam prvi dao svoj broj. Poslednji put kada sam obigravao oko jedne svoje ispostaviće se zaista velike ljubavi desio se loš trenutak. I sve je puklo. I ovoga puta sam se uplašio, ali me je razoružala njena neposrednost. Njena pojava koja je činila od prvog trenutka da ovaj svet dobije na šarmu, a to nije malo.



Dogovorili smo se da se čujemo. I izađemo negde…


https://sveoneveni.blogspot.rs/

петак, 6. април 2018.

BDENJE


Piše. Rastko Ivanović

Svakog bogovetnog dana, u uređenom radu, koji je zalog njegovog ostvarenja, osujećujući sjedinjene himere dogmatizma i skepticizma, diskurs poverenja nam šapuće: "Međutim, to je bdenje. Primimo u sebe sve pritoke snage i stvarne nežnosti. I u zoru, naoružani žarkim strpljenjem, ući ćemo u sjajne gradove."

Ako je blistavost gradova često samo učinak jednog neophodnog i sanjarskog verovanja, dovoljno nam je da uvek možemo da kažemo u poverenju kao i u istini: To je bdenje.

Jer bdenje je to koje nam omogućuje da istrajemo u ljubavi prema onima koje volimo. A ponajviše prema onima o koje smo se žestoko ogrešili. I naneli im zlo za koje oproštaj ne postoji.

Draga Nevena, ti ćeš za mene uvek biti besmrtnost leta u noći. Obećanje da će lepota naposletku ipak biti ta koja će spasiti svet. Ti si uistinu i poslednja čuvarka budućnosti istine i najlepši mađioničarski trik fikcije. Jednom rečju, vernost svim onim stvarima koje će tek doći. I obećanje spasenja svega onoga što nikada nije bilo.

I zato ću te uvek voleti, iako to nikada na pravi način nisam pokazao. 

Znam da za mene oproštaj ne postoji, ali ipak izvini. 

Jer to je bdenje, a to je jedino što mi je još preostalo. 

Srećno. 

(9. april 2017 - 9. april 2018)
Fluidni život (15. februar 2017 - 9. april 2018)