Приказивање постова са ознаком Brodski/Barišnjikov. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Brodski/Barišnjikov. Прикажи све постове

четвртак, 12. април 2018.

BARIŠNJIKOV I MI




Piše. Rastko Ivanović

23. aprila Mihail Barišnjikov je nastupio prvi put u Beogradu. Častio sam sebe za prvo izvođenje od tri u nizu 26. januara za svoj rođendan. Odlučio sam da pozovem Nevenu da zajedno pokušamo da uđemo na jednu kartu u Pozorište na Terazijama gde je ovaj baletski velikan koga većina publike prepoznaje po liku Petrovskog iz popularne serije "Seks i grad" recitovao na ruskom poeziju svog pokojnog prijatelja Brodskog dočaravajući je preko pokreta, plesa i pantomime.

Pustio sam joj poruku oko 17.30.

“Hvala ti puno, predivan si, ali ne brini ništa! Meni je sestrina drugarica, koja radi u Pozorištu na Terazijama, pre pola sata obećala da će me uvesti u utorak, pošto ona tada računa da će biti i najmanja gužva”, odgovorila mi je Nevena i pride dodala: "Samo ti uživaj večeras i piši mi kako je bilo!".

Oko 19.50 kročio sam u Pozorište i smestio se na svoje mesto u prvom redu balkona.

Pesme, koje su Barišnjikov i reditelj predstave Alvis Hermanis odabrali za ovu priliku odisale su melanholijom i nostalgijom govoreći o prolaznosti, smrtnosti, starenju i zimi. U pojedinim trenucima čuli smo ih i u interpreataciji samog Brodskog s audio trake.

La Rošfuko je imao običaj da kaže da se ni sunce a ni smrt ne mogu netremice gledati u oči. Ali ono što možemo kada je u pitanju potonje je da pevamo o njoj. A "Brodski/Barišnjikov" je bila jedna predivna lirska meditacija o smrti, u kojoj veliki majstor gotovo uopšte da ne pleše ali i kada se malo kreće po sceni on to čini kao da je sam Bog.

Nešto od ovih svojih impresija sročio sam Neveni u poruku koju sam joj poslao odmah po završetku predstave.

Beše to oko 21 čas i petnaest minuta. Kako odgovor nije stizao pojeo sam se živ da nisam nešto pogrešno napisao što nije trebalo. Stigavši kući napisao sam tekst o predstavi, a potom sam oko pola dvanaest i isključio svoj mobilni. Rano izjutra video sam poruku, poslatu u 23.50 u kojoj se Nevena puno zahvalila na mojim utiscima i zaključila kako se očigledno valja iscimati za to i kako joj u utorak sledi “malo guranja i sardiniranja!".

U ponedeljak, u 16.35 stigla mi je nova poruka od Nevene.

"Rastko, zamisli, sada mi je javila sestrina drugarica da ipak neće moći da me uvede sutra, pošto više niko ne sme da uđe bez karte! Kaže mi da je policija preuzela kontrolu nad Festivalom, tako da je postalo nemoguće ubaciti se. Da li je to realno? Otkad su počeli da se mešaju organi reda i kultura?".

"Pa, oduvek. A pogotovo danas, kada je lepota u očima ministra policije", odgovorio sam.

Nevena mi je brzopotezno odgovorila kako sam skroz u pravu, i dodala.

“Sad mi kaže sestrina drugarica da je to bio zahtev Gos’n Barišnjikova. Ja sam se nasmejala i dala zloban komentar – Da se nije deka Barišnjikov prepao da mu neko ne prekrati vek u cvetu mladosti!:-D".

"Iskreno", pisala mi je dalje Nevena, "vidi se da je dugo bio u US, jer Rusi se baš i ne ponašaju tako sumanuto", zaključila je Nevena prepisku u 17.17.

Nevena je u svetu u kome već odavno nema ničeg prirodnog u vezi prirode i dalje verovala u prirodnost stvari. U neku vrstu makar i pritajenog esencijalizma u neke tlapnje poput one o velikoj "ruskoj duši".

Sećam se njenog izliva srednjoklasnog gneva u toj magičnoj večeri 11. aprila zato što je njena koleginica Iva Đilas odmah po diplomiranju nadogradila svoje atribute u nameri da zavede prvog čoveka prestonice.

Ili pak uverenja da je ukus stvar naše lične prirodne obdarenosti.

A Nevena je bila i još uvek je i te kako obdarena. Pre svega zdravljem. Toliko da je delovala kao da je upravo išetala s reklame za jutarnje zobene pahuljice. Odavala je onaj utisak čistoće koji se postiže kombinacijom sapuna i limuna a obrazi su joj bili tako svetlorumeni. Imala je usne pune neke zrele snage. Nestašan nosić i pogled tako istovremeno i mio i dubok. O rečitosti njenih grudi, tih neopisivo božanskih Majanskih hramova ne bih kako ne bismo skliznuli u sferu “zabranjenog”…

Jednom rečju, Nevena je za mene bila, jeste i uvek će biti najlepša žena na svetu!


 


http://fluidnizivot.blogspot.rs/2017/04/brodskibarisnjikov.html

http://fluidnizivot.blogspot.rs/2017/04/o-smrti-i-barisnjikovu.html

петак, 28. април 2017.

O SMRTI I BARIŠNJIKOVU




Piše: Rastko Ivanović

Objekat je korelat želje. Želja je (eks-statička) refleksija manjka. Istog onog za biće samosvesnog subjekta bitnog (slobodno možemo reći, konstitutivnog) manjka. Manjka samog bića. Dinamika želje je dinamika bića određenog iskustvom sopstvene konačnosti, tj. iskustvom manjka. Zapravo, iskustvom ontološke nedostatnosti (tj. smrtnosti) sopstvenog bića. Bića koje želi. Upravo tome su, kao što znamo, bile posvećene, možda najuzbudljivije, stranice Hegelove Fenomenologije duha.  Njegova osnovna poruka je jasna: želi li neko, zbilja, ozbiljno da postavi pitanje geneze i opstanka (tj. bića) samosvesti, taj neko, neizostavno, mora uzeti u obzir, upravo, pitanje smrti. Ili, još bolje - pitanje smrtnosti.  

Odvajkada je reč smrtnik bila jedna od glavnih (ako ne i glavna) odrednica ljudskosti. Biti čovek značilo je biti smrtan. Ne biti smrtan značilo je ne biti čovek, tj. biti bog. Bogovi ne umiru. Bogovi ne pate. Njihova je radost potpuna. Njihovo je biće večno, njihovo je blaženstvo apsolutno. Ono nikada ne tamni, nikada ne posustaje. Kada je u pitanju čovek, stvari stoje značajno drugačije. Ljudi umiru. Njihovo je biće konačno. Konačnost bića uslovljava njegovu neizvesnost. Nikom od smrtnika (sa izuzetkom možda Ahileja) ništa unapred nije zagarantovano. Budućnost je uvek otvorena, a to znači neizvesna. Sloboda se sudara sa nužnošću, intencionalnost volje sa pukim slučajem. Naravno, ne treba preterivati, u životu (smrtnika) moguća je i sreća. Radost. Moguće je, ako ste čovek, doživeti i mnoge lepe stvari - ljubav, lepotu, dobrotu... Ipak, na kraju krajeva, zašto kriti, svaka se ljudska radost, dobrota i lepota upravo spram smrti odmerava. Samo ono što prkosi smrti može imati status vrhunske vrednosti u svetu konačnih bića. Da je drugačije, bilo bi besmisleno.     

I jedino što nas, barem, donekle teši jeste samo sećanje. Jer zaboraviti istovremeno znači i biti zaboravljen.

I u tom smislu, jedino što daje oblik i smisao našim životima, jeste, upravo, pamčenje. Uostalom, nije li u hebrejskoj tradiciji, pamčenje do u treće, četvrto ili pak, stoto koleno, jedan od najvažnijih atributa samoga Boga. Jer, ono u isti mah, predstavlja i pravednost, kao i milost,. Ili, malo drugačije rečeno, ono je svojevrsno odbijanje da se zlo prepusti, olako, zaboravu, i istovremeno, iskupljeje za njegove žrtve. U tom smislu, čin sećanja jeste, u isti mah, i milost i pravednost za sve žrtve zla, kao i nepravdi. Bilo da je reč o pojedincima, ili o narodima, koji su nestali u tmini noći, zgromljeni stravičnom moći univerzalne povijesti. Kako je to voleo da kaže sam Niče. I pamćenje, jeste upravo otpor protiv tog i takvog nasilja. Ali, zbog svega navedenog, ono je, i svojevrsni, čin ljubavi.

I u tom ključu možemo posmatrati i predstavu "Brodski-Barišnjikov", koju smo mogli da gledamo kao posebni, dodatni program, ovogodišnjeg Festivala igre, u prostoru, Pozorišta na Terazijama, u nedelju, ponedeljak, i utorak, 23, 24, i 25. aprila, 2017. godine.

Jer, u njoj Barišnjikov, intimno i lirski čitajući poeziju Brodskog, podseća nas u stvari, na jedan život. Život, pred kojim se neminovno ubrzo otvaraju ona poslednja vrata. Vrata, kroz koja prolazimo nagi, baš kao što i ulazimo u isti taj život.

I jedino što nas čuva od tog poslednjeg čina, od te poslednje slike, jeste, upravo poezija. Poezija kao onaj most izgrađen nad ambisom ništavila, koji sačinjava ovu našu svakodnevicu.

Poezija kao poslednji veo nad licem užasa, koji nam se smeši iz dana u dan.

I jedino što postoji izvan nje, je ova naša želja da se vratimo našoj kući, za koju, kao po pravilu, uvek pogrešno verujemo da se nalazi u našem detinjstvu, iako se ona nahodi tek u budućnosti na kraju ovog našeg dugog, putovanja, kroz noć.

понедељак, 24. април 2017.

BRODSKI/BARIŠNJIKOV





Piše: Rastko Ivanović

La Rochefoucauld je rekao da se ni sunce ni smrt ne mogu netremice gledati. Ali, ono što možemo je da pevamo o njoj. I da na taj način, čuvamo sećanje na one koji nisu više među nama. I komad, "Brodski/Barišnjikov", u režiji, Alvisa Hermanisa, s velikim ruskim igračem na sceni, to, upravo, i čini.

Jer, "Brodski/Barišnjikov", je na prvom mestu jedna predivna, lirska meditacija, o smrti, u kojoj sam Barišnjikov ne igra, ali kada se kreće on to čini kao da je sam Bog. Ali, to je i predstava, koja nas uči onoj najvažnijoj lekciji, a to je, da ako zaboravimo, i mi sami ćemo biti zaboravljeni.

Jer, jedina stvar koja daje smisao i oblik našim životima, jeste, upravo pamćenje. Bilo da je reč o Brodskom, i njegovim stihovima, ili o nečem sasvim, sasvim drugom.


Pozorište na Terazijama
(23. april 2017. godine)