субота, 27. фебруар 2021.

DARA IZ JASENOVCA

 






‚‚




Piše: Rastko Ivanović

Svet je zaboravan, jer, čovek je, kako je to tvrdio Frojd, "životinja koja ne pamti". Zaborav je, zapravo, ono što nas tera napred. Preživljavamo samo zahvaljujući tome što potiskujemo veliki deo neprijatnih sadržaja iz naše prošlosti. Otuda je zaborav, prema Frojdu, sasvim priodna stvar. Sećanje je, uostalom, samo zaboravljanje kako trebamo da zaboravimo. To može da predstavlja izuzetno bolan proces, što je jedan od glavnih razloga zašto ga toliko izbegavamo.

Između pojedinca i nacije, u tom smislu, veoma lako možemo povući paralelu. Nacije veoma često
cvetaju negirajući zločine iz kojih su i rođene. Kontrola se postiže samo u slučaju kada su invazije, okupacije, etnička čišćenja ili prevrati posve bezbedno potisnuti u političku podsvest.

A. čini se, da niko više nije želeo da iskoreni prošlost, nego nacisti, koji su iz istorijskih spisa, jednostavno, brisali sve ono što im nije odgovaralo. Na taj način je prošlost, baš kao i budućnost, postala glina u njihovim rukama. Utoliko nam je danas poznato da su masovna ubistva evropskih Jevreja i Hitlerov pokušaj da uništi jevrejski narod predstavljali neku vrstu besprimernog atentata na celokupno kulturalno pamćenje čovečanstva i milionsko ubistvo vaskolikog pamćenja.

Želja nacista je, naime, bila da sveprisutna smrt, bilo u masovnoj grobnici, bilo u gasnoj komori, bilo u maršu smrti zatre svaki, pa i onaj najmanji trag pamćenja. A, upravo je pamćenje temelj svakog identiteta. 

Istovetan pokušaj atentata na pamćenje, nalazimo i u slučaju logota Jasenovac.

Jasenovac, čiji se kompleks prostirao na veličini od 175 fudbalskih terena predstavljao je najmasovnije i najokrutnije stratište na području bivše Jugoslavije u Drugom svetskom ratu.

Danas, iz brojnih istorijskih dokumenata, među kojima se izdvajaju oni sa potpisom Gideona Grajfa, znamo da su i sami nacisti bili zbunjeni bestijalnošću zločina, koje su počinile ustaše, i to ne samo u sistemu logora Jasenovac, već i u slučaju Potkozorja, te Slavonije, doline Neretve i drugde gde se odvijala široka akcija istrebljivanja srpskog življa.

Ako imamo ovo na umu, ne čudi toliko činjenica da je i sam Himler govorio kako su nacistički zločini predstavljali fine i uglađene manire u poređenju sa onim ustaškim.

Međutim, vrata otvorena za priču o logoru Jasenovac vremenom su, po mišljenju mnogih zamandaljena.

Tome govori u prilog i činjenica da su u periodu od Drugog svetskog rata, pa sve do danas, na beogradskom Filozofskom fakultetu, odbranjene samo dve doktorske teze na temu ovog zloglasnog, ustaškog logora.

No, nije da se nije, uopšte, pričalo o ovoj bolnoj temi.

Rukovodeći se principom španskog pisca, Horhea Sempruma, "pisanje ili smrt" o ustaškim zločinima je progovorio dr Nedo Zec, u svojoj knjizi iz koje potiče i stravična priča o starcu Vukašinu, kao i dr Nikola Nikolić, u svojem ostvarenju "Jasenovački logor", koje predstavlja autentično svedočanstvo jednog preživelog logoraša, koji je u zloglasni logor sproveden kao komunista i saradnik ilegalaca i partizana, tokom Drugog svetskog rata.

Ovaj niz o jasenovačkoj kalvariji nastavili su i romani, "Putnica: dva detinjstva", nastao iz pere Bobe Blagojević, zatim "Život i ono drugo", Leposave Isaković Milanin, kao i dela "Parusija, glasovi ispod paprati", Slavice Garonje i roman "Prokletije", Dejana Ognjanovića.

Na 75. godišnjicu od ustaških zločina, iz štampe su izašli i romani "Austrijanka", Zorana Milekića, posvećen zaboravljenoj heroini Drugog svetskog rata, Diani Budisavljević, kao i nagrađivani roman Igora Marojevića, "Ostaci sveta", čija junakinja Nada Marković, nakon učešća u Španskom građanskom ratu dopada pakla Jasenovca.

Kada je "sedma umetnost", u pitanju, ulogu pionira odigrao je film "Zastave", Branka Marjanovića, iz 1949. godine, a nezaobilazan je i "Deveti krug", Franca Štiglica, koji je 1960. godine bio jugoslovenski kandidat za nagradau "Oskar", za najbolji film van engleskog govornog područja, iako ga je čuveni Jonas Mekas ocenio kao provincijalno delo, kojem manjka, kako stila, tako i imaginacije.

Ovom nizu pripada i film "Crne ptice", Eduarda Galića, iz 1967. godine, kao i ostvarenja Lordana Zafranovića iz zlatne faze njegovog stvaralaštva, legendarna "Okupacija u 26 slika" sa zastrašujućom scenom ustaškog masakra u jednom autobusu i dokumentarno ostvarenje, "Krv i pepeo Jasenovca" iz 1983. godine.

Međutim, tek 2020. godine pojavljuje se prvi film koji eksplicitno ponire u pakao Jasenovca, ostvarenje "Dara iz Jasenovca", reditelja Predraga Gage Antonijevića.

U pitanju je film, koji se bazira na jednu godinu života u logoru 1942., kada su ustaše, po svedočenju Maksa Luburića pobile više ljudi, nego što je Srba stradalo za sve godine života pod okupacijom Osmanskog carstva.

"Dara iz Jasenovca" je film o vremenu kada je "đavo otvorio flašu šampanjca" i sahranio naše pamćenje u pustinjsku prašinu. To je film o tome kako su Srbi, Jevreji i Romi u vreme vladavine Nezavisne Države Hrvatske, ubijani kao vaši.

Polazeći, prema vlastitom priznanju, od starog gesla, koje je prvi proklamovao Staljin, da je "smrt jednog čoveka tragedija, a smrt miliona njih statistika", scenaristkinja Nataša Drakulić je celokupnu priču komprimovala, personalizujući je, tako što se fokusirala na jednu osobu, na lik desetogodišnje Dare Ilić.

Ovako postavljena priča, koja iz vizure jedne devojčice posmatra koloplet ustaških zločina, dok pokušava da nekako spasi svog mlađeg brata svakako nije novost. Ona se, naprotiv, oslanja na čitavu seriju filmova u kojima se neokaljni, nevini dečiji pogled susreće sa ratnim strahotama. Među tim filmovima izdvajaju se "Ivanovo detinjstvo", Tarkovskog, "Carstvo sunca", Spilberga, "Oslobođenje Skopja", Dušana Jovanovića, koje je u pozorištu postavio čuveni pozorišni mag Ljubiša Ristić, a na velikom platnu sam autor i Rade Šerbedžija. Ne smemo, naravno, zaboraviti ni "Oskarom" nagrađenu sagu Roberta Benjinija, "Život je lep". 

I treba odmah reći, kako je 12-godišnja Biljana Čekić u naslovnoj ulozi fascinantna. Ona je tiha i dostojanstvena, dok toplim i dubokim očima posmatra ratne strahote, koje je okružuju. 

Ranjiva i uplašena, ona je, ipak, jedan od najstoičkijih likova u povesti filmova o Holokaustu.

Precizna i fokusirana, režija Predraga Gage Antonijevića pokazuje izvanredan osećaj za detalj. Zločudno svetlo obasjava mučne i teške scene, dok meki piano i gudači, u kompozicijama Aleksandre Kovač i Romana Goršeka, fino gradiraju tenziju same priče.

Jedina vidljiva zamerka odnosi se na  plakatnu jednodimenzionalnost, pa čak i povremenu karikaturalnost negativnih likova, a utisak kvari i jedna makabrična scena, koja završava na ivici same eksploatacije.       

Kada su u pitanju kritike, američkog autora Džeja Vajsberga iznesene u časopisu "Varajeti", kako je u slučaju Antonijevićevog fillma reč o slabo prikrivenoj propagandi, koja za cilj ima da zabašuri i opravda srpske zločine iz devedesetih, spočitati tako nešto srpskom filmu isto je kao i prekorevati Stivena Spilberga zašto nije u svojoj "Šindlerovoj listi" osudio izraelske zločine nad Palestincima.

Opaska kako je u pitanju "antihrvatski i antikatolički film" ne pije vodu budući da u priči jasno vidimo hrvatske aktere koji pomažu Srbe čime je jasno da je ovde reč o antiustaškom, ali ne i o antihrvatskom filmu.   

Druga politička paškvila, objavljena u "El Ej Tajmsu", iz pera Roberta Ejbela, a koja optužuje reditelja  da je Srbe ugurao u priču o Holokaustu i da u Jasenovcu nije postojao logor za decu, bespredmetna je za komentarisanje, budući da je Jasenovac notorna činjenica i za "Vizental centar" u Beču, i za "Holokaust memorijal" u Vašingtonu, i za sam Jad Vašem.

Kada su u pitanju optužbe da je u pitanju propagandno delo valja se podsetiti da su i neka od najvećih ostvarenja iz istorije kinematografije imala propagandni karakter, bilo da je reč o estetski besprekornim, a etički nedopustivim spektaklima u čast Hitlerovog nacionalsocijalističkog režima u režiji Leni Rifenštal, bilo da je reč o remek-delu Sergeja Ejzenštajna "Oklopnjača Potemkin" sa nesumnjivo boljševičkom pozadinom ili da govorimo o popularnim serijalima "Rambo" ili "Povratak u budućnost", koji oslikava idiličnu sliku Amerike pedesetih sa sve mamama i pitama od jabuka, a koji su predstavljali vlažni san Reganove administracije 80-ih. 

I stoga, kada se podvuče crta, "Dara iz Jasenovca" je, na prvom mestu, potresno podsećanje kako su umetnost, vera, nada i na prvom mestu sećanje protivteža ravnodušnosti i svemu onome što je čini i izaziva. Jer sećanje implicira prepoznavanje vremena koje je drukčije od sadašnjeg, a to sećanje podrazumeva mogućnost dijaloga: sećajući se nekog događaja, u nama se on ponovo rađa. Sećajući se nekog lika, mi se stavljamo u vezu sa njim. Prisećajući se nekog predela, mi se suprotstavljamo zidovima koji nas zarobljavaju. Sećanje na jedan bivši poraz ili radost dokazuje nam kako ništa nije zavazda dato, niti da je bilo šta nepovratno. Jer, kako to kaže jevrejski pisac Eli Vizel, teško je doživeti nesreću, ali zaboraviti je još daleko teže...

Otud, nama na kraju uvek ostaje da odamo poštu onima koji putujući vozom istorije nikad nisu stigli na konačno odredište ili su bili primorani iz očaja da se bace pod taj isti voz.

"Dara iz Jasenovca", upravo, odaje poštu onima koji su umrli nasilnom smrću na putovanju vozom istorije. 

Jer, zaborav istrebljenja, kako je pisao Žan Bodrijar, deo je istrebljenja.  

Нема коментара:

Постави коментар