понедељак, 9. април 2018.

9. APRIL



Piše: Rastko Ivanović

Nedelja, 9. april. Petnaest do devet. Uveće.

Nalazim se s Petrom na dogovorenom mestu. Foaje Pozorišta na Terazijama. Idemo da gledamo "Piksel" u okviru Festivala igre. U tom času u pratnji nekog starijeg gospodina ukazuje se ona.

Nevena. Svetlo svačijeg života i oganj među svačijim nogama. Ali ne. Isprva me je čak malo i iritirala. Pre svega neki njeni detinjasti, pomalo infantilni gestovi. Nešto što će me samo za koju nedelju kasnije tako oduševljavati.


Nakon što nas je Petar upoznao, a stariji gospodin umakao uz reči da će je čekati u foajeu pozorišta po završetku predstave saznao sam da smo oboje išli i u "Vuk" i u "Petu".

Nasmejala se na neki moj pretenciozan komentar o promiskuitetu mreža i svih znakova u uskovitlanom postmodernom društvu. Mislio sam da je neću više nikad ni videti ili barem ne tako brzo. A onda…

Već sutradan smo se ponovo sreli ovoga puta u Ateljeu. U pitanju je bila produkcija Akrama Kana u okviru narečenog festivala.

Ovoga puta sam bio u društvu svoje stare drugarice Slavice. Srdačno sam s pozdravio s Nevenom.

I to bi sve.

Utorak, 11. april beše presudan.


Ekipa je otišla da gleda neku Kokanovu bezvezariju u Narodnom a mi smo ostali sami. U JDP-u, na zatvaranju festivala. To je bilo to.


Čitav život u komšiluku. Čitav život u istim školama. Ali dotad nikada se nismo sreli.

Tog utorka uzela je i moj broj telefona. Kad malo bolje razmislim ja zapravo nikada nikom nisam prvi dao svoj broj. Poslednji put kada sam obigravao oko jedne svoje ispostaviće se zaista velike ljubavi desio se loš trenutak. I sve je puklo. I ovoga puta sam se uplašio, ali me je razoružala njena neposrednost. Njena pojava koja je činila od prvog trenutka da ovaj svet dobije na šarmu, a to nije malo.



Dogovorili smo se da se čujemo. I izađemo negde…


https://sveoneveni.blogspot.rs/

Нема коментара:

Постави коментар