понедељак, 23. април 2018.

JUTRO ĆE PROMENITI SVE


Piše: Rastko Ivanović

Prema Frojdovom mišljenju, ljudska bića su po prirodi životinje koje ne pamte. Zaborav je ono što nas tera napred. Preživljavamo samo zahvaljujući tome što potiskujemo veliki deo neprijatnog sadržaja iz svoje prošlosti. Prema Frojdu, zaborav je sasvim prirodan. Sećanje je samo zaboravljanje da treba da zaboravimo. Ali danas javalja se jedan drugi problem. Ato je nemogučnost zaborava. Ali danas nas progoni jedan drugi problem. A to je nemogućnost da zaboravimo. Jer mi u neku ruku bolujemo od gubitka gubitka. Ono što smo nekoć mislili da je nepovratno nestalo već će nam se sutra vratiti u obliku Ju Tjub videa. Neke od paušalnih opaski koje smo izneli pre nekoliko godina ostale su da drežde po socijalnim mrežama vrebajući pravu priliku da nas brutalno obrukaju. 

U tom smislu, naša era je obeležena arhivatorskom anksioznošću. I kada to kažem ne mislim samo na odviše prelaku dostupnost prošlosti. Ne, ovde je reč i o neumoljivom radu na arhiviranju naše vlastite sadašnjosti. Na taj način mi smo izrasli u arhivatore naših vlastitih života. Neurotično držeći kamera-telefone visoko iznad naših glava mi se trudimo da ne propustimo niti jedan događaj u našim životima ali umesto toga omogućujemo mašini da ništa ne propusti dok ćemo mi naprotiv propustiti ama baš svde. A isto to je činila i glavna junakinja ove naše priče. 

Jer Nevena je snimala sve što bi joj došlo u vidokrug. A ponajviše koncerte, izložbe, predstave. Jer njen mobilni telefon bio je njeno pravo malo carstvo. Ali i savršen alibi. 

Na jednom mestu, Umberto Eko kaže kako su od pojave mobilnih telefona ubedljivo najveću korist imali sami preljubnici. Jer dovoljno je da samo oni poznaju taj tajanstveni broj i da na taj način zaobiđu sve članove svojih porodica ali i poneku ljubomornu koleginicu i isto tako zlobne kolege. 

A Nevena je uz pomoć svog mobilnog varala čitav svoj svet. Ali u neku ruku svi mi varamo. I izmišljamo uvek iznova sami sebe. Jer napokon “Ja” je jedna imaginarna konstrukcija.

A Nevena je samo malo više sebe u sve to investirala i zbog toga osećala preveliku krivicu. A nije trebalo.

Jer Nevena je za mene bila, jeste i uvek će biti ono neopisivo svetlucanje nečega što tek treba da poprimi obrise jutra.

Нема коментара:

Постави коментар