уторак, 25. јул 2017.

Samo mrtva zvezda je prava zvezda?

Piše: Rastko Ivanović

Sudbina slavnih jeste da poput žrtvenog jarca delaju i trpe umesto drugih ljudi. Da li slika leša Vitni Hjuston na naslovnoj stranici jednog tabloida predstavlja ultimativnu žrtvu koju jedna zvezda može da učini za svoje obožavaoce?


Nekada, u zlatnim danima Holivuda, smatralo se da je ono što čini jednu zvezdu zvezdom njen herojski identitet, njena izuzetnost, superiornost, nedodirljivost i, naravno, moć transgresije.

Tada se podrazumevalo da su zvezde mitskog kalibra one herojske individue koje nadilaze ograničenja zadatog života, koje ruše društvena pravila, sabotiraju moralne konvencije, brišu barijere među polovima, bivajući veće od efemerne stvarnosti i veće od samog života. Zbog toga su od pedesetih godina 20. veka zvezde izrasle u simbol nove religije čiji je prvosveštenik postao Endi Vorhol, „pilula je postala nafora, a Džoni Voker zamena za krv Hristovu“.

Stoga je sudbina slavnih bila, kao i sudbina junaka u svim mitologijama - da poput žrtvenog jarca delaju i trpe umesto drugih ljudi. Tu se krio i razlog zašto su zvezde neretko na koncu umirale mlade - njihova mitska dimenzija podrazumevala je smrt. A smrt je bila njihova poslednja predstava. To je bila ona karika koja ih je iz legende selila pravo u mit.

U vremenu večne sadašnjosti, kad su sve stvari izgubile dimenziju budućnosti, nema više potrebe za mitskim zvezdama. Jer, nekada je sistem davao smrt i dozvoljavao život. Danas sistem daje život i dozvoljava umiranje.

Nekada su zvezde, na čiji identitet je vlasnička prava imao Holivud, svoju slobodu pronalazile u smrti. Shvatajući da je čist identitet čista smrt, zvezde poput Džejmsa Dina i Merilin Monro odlazile su sa ovog sveta pravo u legendu vrlo rano.

Od kada je šizofrenija od bolesti evoluirala u životni stil, svaka zvezda može da se krevelji iza mnoštva različitih maski. U atmosferi opšte karnevalizacije identiteta sada se sve uloge mogu igrati i to u isti mah. Tako umesto nekadašnjeg čistog identiteta kao čiste smrti sada svedočimo odsustvu bilo kakvog identiteta.

Ono što je industrija nekada nastojala da sakrije, da potisne kao zabranjeni sadržaj, danas se obelodanjuje. Širom su otvorene sve odaje.

Prekomerni ekscesi postali su svakodnevna obaveza.

Samim tim, smrt zvezde zadobija ekskluzivnu notu. I ne samo to, zvezde danas umiru više puta, tačnije, onoliko puta koliko je medijima i gladnoj publici potrebno.

U vremenu u kome se stalno traži da se zaista desi nešto stvarno, dešava se nešto isuviše stvarno. Desio se onaj tren kada se totalnost oklizne i pokaže nam svoje pravo lice. Tada vidimo sve ono što stalno gledamo, a ne želimo da vidimo: sve one krvožedne menadžere i vrebajuće korporativne lešinare koji će sve uraditi da namaknu još profita. Pa i da organizuju direktan prenos nečije smrti uz nadu po nekog otpevanog tona kako koncert ne bi bio otkazan.

Setimo se samo kada je Kurt Kobejn bio u komi, magazin People imao je jasnu računicu: ako Kurt umre dobiće naslovnu stranu, ako ostane u komi dobiće tri strane, ako preživi biće mu posvećeno pola strane.

U ovom slučaju, smrt Vitni Hjuston donela joj je naslovnicu.

Jer samo mrtva zvezda je dobra zvezda. A mitovi... pa mitovi su uvek nezasiti.

B92

(http://www.b92.net/zivot/pop.php?yyyy=2012&mm=02&dd=23&nav_id=585093)

Нема коментара:

Постави коментар