уторак, 1. август 2017.

LANA U DIZNILENDU




Piše: Rastko Ivanović

“[Kenedi] se nikada nije pojavio u pravom filmu, već je televiziju pretvorio u svoj veliki ekran i postao najveća zvezda XX veka”, tvrdi Džon Helman u nameri da naglasi značaj novog medija ali i Kenedijevu, za političara, po svemu izuzetnu popularnost. I zaista, Kenedi je zahvaljujući do tad zaista nezabeleženoj proliferaciji medijskih slika prodro u sve prostore naših svakodnevnih života. Štaviše, od tad političari počinju da žive u našim televizorima.

Jer, kako je to predvideo Adorno sada već uveliko davnih 40-ih godina 20. veka, naši životi pretvorili su se u jedan veliki rijaliti program. U film, koji više ni nema ko da gleda, budući da svi glumimo u njemu. Uglavnom, bez ikakvih šansi za oskara ili bilo kakav sličan dobitak.

To je film, koji se odvija ovde i sada, u našoj večnoj sadašnjosti. Jer, u jednom vremenu, koje pati od hronične neuhranjenosti produktivne imaginacije, biti deo prošlosti znači u stvari biti budućnost sama, kako to u temi “Love” peva Lana Del Rej.

Ogrnuta u zastavu s pedeset zvezdica, ova Diznilend patriotkinja peva o zemlji, koja kao takva više ni ne postoji, a možda nikada ni nije. Barem ne na onaj način, na koji ona o njoj peva.

Jer, to o čemu ona peva je nostalgični kliše o obećanoj zemlji, o utopiji u tehnikoloru. O mestu, koje postoji samo u mitovima i u pričama, jednom rečju, u slici kao takvoj.

No, šta bismo mi bez priča, koje svakog jutra pričamo sebi pre nego što odemo na pijacu laži i s poverenjem gledamo u prodavce. Konačno, da nema iluzije koja podržava samu realnost i ista ta realnost bi se raspala, baš kao i mi.

 

Нема коментара:

Постави коментар