Svaki koncert Tuxedomoon predstavlja putovanje slobodnim asocijacijama.
To je beskrajno i bezizgledno putovanje u kome na kraju nalazimo
pošiljke iz podsvesti.
Nema ničeg novog u činjenici da je svet u pokretu. On je uvek bio u
pokretu. Baš kao i umetnik. Štaviše, moderna umetnost je od samog čina
svog utemeljenja osuđena na lutanja pustinjama, a sudbina umetnika
predstavlja planetarni nomadizam par ekselans.
Umetnik je
nomad, on deluje jezikom koji nije ukorenjen u autarhijsku, geografski
obeleženu tradiciju, već teži sintezi, kao posledici kulturne memorije
raslojene po vertikali i raširene po horizontali. On konstruiše svoju
kuću umetnosti, poput nomadskog šatora u pustinji, koja ga štiti ali ga
ne prikiva za mesto, niti mu garantuje da će u njoj preživeti. Njemu je
potrebna pokretna kuća, u kojoj će se zaustaviti i iz koje će otići.
Ovaj kosmos smucanja, koji je načinio povest flanerstva, određuje u
velikoj meri sudbinu najevropskijeg američkog benda - Tuxedomoon. I to
unazad tri decenije.
Štaviše, čitava karijera sastava
Tuxedomoon može se posmatrati kao razbijanje prepreka i premošćavanje
razdora – kako onih interkontinentalnih, tako i između akademskih korena
i pop forme, pa i između izražavanja putem različitih formi i medija.
Jer,u kolažu umetničkih i rokerskih činjenica, Tuxedomoon su dislocirli
rokenrol iz njegove uobičajene teritorije i prakticiraju ga na svoj
apartni način, u jednoj potpuno neuobičajenoj oblasti. To je oblast
nadrealističkog teatra prerušavanja i klovnovske sklonosti „da se bude
nešto drugo“.
To postaje jasno i na petom nastupu ove neobične skupine u Beogradu.
Tuxedomoon su na binu prepune ’nove’ sale
„Amerikana“ stupili dvadesetak minuta pre deset časova. Koncert otvaraju
klasikom „Huging the Earth“- u kome se muzički motiv ponavlja kao da
nema nameru da se ikad zaustavi. Bolerovska melodija koju diktira
klarinet, koji pulsira u samom ritmu neuroze, uranja u hipnotički
repetitivnu ritam mašinu dok duboki bas nenametljivo pumpa iz pozadine -
poput potmulog zova apokalipse, koja se na našu (ne)sreću, nikada ne
događa.
Braun i Rajninger kombinuju vokale. To pomalo podseća na Residentse ali s
puno više lepote od začudnosti The Residents. Violina dodaje dramu i
lepotu. Pulsirajući i blagi primalni bas gura pesme dalje.
Nemačke i istočnoevropske kabaretske priče stapaju se u ambijentalni i atmosferični kolaž.
Kako je veče odmicalo atmosfera se usijala. Naročito, kada, uz video
asistenciju stalnog saradnika Tomija Tadloka, bend svira „Tritone
(musica diablo)“, u kojoj kao da Dali, Miro, Barouz i Polok igraju
makabrički ples, na taktove maestra Stravinskog, koga prati veliki Majls
u društvu sajber Cigana.
U jednom trenutku, kao da ulazimo u bar „Silencio“ iz filma Dejvida
Linča,a, već, u sledećem kao da prelazimo na teritoriju meksičke
revolucije sa komandantom Markesom u „Muchos Colores“.
Uzavreli ritam ne prestaje, reverbovani poklič šamanskih dubina kotrlja
se u odjecima noar bluza i kraut roka, putujući od Vilijama Barouza i
Brajona Gajsina, preko Džona Kejdža do Dejvida Bouvija.
Čitava ova dramaturgija neuzastavnog bega negde drugde, ovog montažnog
postrojenja koje rezultuje impresijom sklada, dobija na intenzitetu u
sjajnoj, psihodeličnoj ekskurziji - „Everything You Want“.
Pre nego što će izvesti standard „Desire“, Blejn Rejninger, poručuje
kako je sve oko nas čudo, što zvuči gotovo okrepljujuće, u vremenu kada
„nije problem što ljudi više ne veruju u Boga, nego što veruju svemu.
Pa, i medijima“.
Posle „Desire“ publika jaše do ekstaze. Na kraju, bend dugim ovacijama biva vraćen na bis. A, kako i ne bi.
Jer, svaki koncert ovog sastava predstavlja putovanje slobodnim
asocijacijama. To je beskrajno i bezizgledno putovanje, u kome jedino
što, na kraju, pronalazimno su pošiljke iz podsvesti.
Pa ipak, moramo reći da danas, kada se istorija odvija toliko brzo da
sve starije od deset minuta pripada drevnoj istoriji - ni ono što rade
Tuxedomoon ne zvuči toliko sveže. Jer, budućnost je odavno zastarela, a
avangarda je od bojnog pokliča “dole mesečina” postala ono što prodaje
ulaznice.
No, i pored toga, subotnji koncert u Domu omladine je pokazao da je ova
muzika rasutih tragova, elektronskih šumova, košmarnih dijagrama, i
matematičke egzaktnosti, slobodna onoliko koliko je to jedno Polokovo
platno... I potvrdio ono najvažnije - a to je: Tuxedomoon su do danas
sačuvali duh pustolovine.
Нема коментара:
Постави коментар