недеља, 23. јул 2017.

Ejmi Vajnhaus: Život posle smrti

Piše: Rastko Ivanović

Kada govorimo o najvećim mitovima u našem globalnom selu, ne možemo ni u kom slučaju da zaobiđemo zvezde. Kao u kakvoj pesmi čijeg refrena ne možemo da se otarasimo, one su svuda!
 


Zvezde nas prate sa glatkih stranica lakovanih časopisa, pohode nas sa ekrana plazma televizora, javljaju se pod reflektorima billborda i kroz pulsiranje neona. A, stvari se ne menjaju ni po njihovoj smrti. Jer, zvezde umiru onoliko puta koliko je medijima i gladnoj publici potrebno.


Nekada u zlatnim danima Holivuda, smatralo se da je ono što čini jednu zvezdu zvezdom njen herojski identitet, njena izuzetnost, superiornost, nedodirljivosat i, naravno, moć transgresije. Tada se podrazumevalo da su zvezde mitskog kalibra one herojske individue koje nadilaze ograničenja zadatog života, koje ruše društvena pravila, sabotiraju moralne konvencije, brišu barijere među polovima, bivajući veće od efemerne stvarnosti i veće od samog života. Zbog toga su od pedesetih godina 20. veka zvezde izrasle u simbol nove religije čiji je prvosveštenik postao Endi Vorhol, „pilula je postala nafora, a ’Džoni Voker’ zamena za krv Hristovu“.

Stoga je sudbina slavnih bila, kao i sudbina junaka u svim mitologijama - da poput žrtvenog jarca delaju i trpe umesto drugih ljudi. Tu se krio i razlog zašto su zvezde neretko na koncu umirale mlade, jer je njihova mitska dimenzija podrazumevala smrt. A smrt je bila njihova poslednja predstava. To je bila ona karika koja ih je iz legende selilo pravo u mit.

U vremenu večne sadašnjosti, kad su sve stvari izgubile dimenziju budućnosti, nema više potrebe za mitskim zvezdama. Jer, nekada je sistem davao smrt i dozvoljavao život. Danas sistem daje život i dozvoljava umiranje.

Nekada su zvezde na čiji je identitet vlasnička prava imao Holivud svoju slobodu nalazile u smrti. Shvatajući da je čist identitet čista smrt, zvezde poput Dina i Merilin Monro su odlazile sa ovoga sveta pravo u legendu vrlo rano.

Od kada je šizofrenija od bolesti evoluirala u životni stil, svaka zvezda može da se krevelji iza mnoštva različitih maski. U atmosferi opšte karnevalizacije identiteta, sada se sve uloge mogu igrati i to u isti mah. Tako umesto nekadašnjeg čistog identiteta kao čiste smrti sada svedočimo odsustvu bilo kakvog identiteta.

Ono što je industrija nekada nastojala da sakrije, da potisne kao zabranjeni sadržaj danas se obelodanjuje. Širom su otvorene sve odaje.

Kako je rekao Martin Ejmis, u redu je da dobiješ ono što želiš, čak iako je to tvoja sestra ili pas.


U takvoj konstelaciji, buntovne zvezde imaju produženi rok trajanja. Disciplinovane tržištem one imaju iluziju da mogu da rade šta žele i kako žele. Kako subverzija više ne mora da prolazi kroz čvrst kordon cenzure, jer je dobrodošla, onda svaki fan u vremenu zabrane zabrana, može u svojoj omiljenoj zvezdi da ima svoj fetiš, svoju „laž koji mu omogućuje da podnese nepodnošljivu istinu“. Malo privida “realnog života“, vitalističkog elana i raznolikosti u svom tom vegetiranju u sterilnom hedonizmu nije naodmet.

Sami fabrikovani pobunjenici poslušno igraju svoje uloge. Zauzvrat mirno dočekuju zasluženu penziju.

Samim tim, smrt zvezde zadobija ekskluzivnu notu. I ne samo to, zvezde danas umiru više puta, tačnije onoliko puta koliko je medijima i gladnoj publici potrebno. Ne svedoči li o tome slučaj Majkla Džeksona? Ili priča o devojci koja u detinjstvu nije znala da li želi da bude Majkl Džekson, ili, jednostavno, želi da se uda za njega: Ejmi Vajnhaus.

AMY, AMY, AMY - Priča o Ejmi Vajnhaus je priča u kojoj se brikoliraju mnogi stari rokenrol mitovi. To je priča o meteoru koji je sagoreo u mračnoj noći, koja je progutala mnoge sjajne zvezde. To je, ujedno, i priča o devojci koja nam je pružila dašak pobune u svetu, u kome nema više robova, jer svi žive u iluziji da su slobodni.

Drugim rečima, priča o Ejmi Vajnhaus je otelovljenje mita o Faetontu, prerušena priča o jednoj kometi koja je pala na zemlju i izbacila je iz ose. To je nova priča koja počinje starim mitom o Detetu Pesniku, koje u ovom slučaju, u devetoj godini odlazi u Suzi Ernšo pozorišnu školu, u desetoj godini osniva svoju rep grupu, gitaru svira s trinaest godina, dok zamišlja da je u publici sluša Toni Benet, a već u pubertetu počinje da nastupa s džez bendovima. To je mitska priča o pobunjeniku, čija anarhoidna krv ne trpi rigidna društvena pravila. To je i priča o devojci koja je, kako je izjavila njena učiteljica glume Silvija Jang, bila i suviše nesrećna da bi išla u bilo koju školu. Zato i biva izbačena iz iste sa 14 godina.


A sve, kao i u svakoj herojskoj priči, počinje činom inicijacije, kada Ejmi u detinjstvu, uz oca Miča, toliko sluša Sinatru, da bi i svoj debi-album nazvala Frank. Jer, ne zaboravimo: u šou-biznisu su svi pomalo Frenk Sinatra. Tokom mladih dana junakinje, otac mora da napusti porodičnu priču, kako bi odrastanje junakinje bilo zaklonjeno mitološkim mistifikacijama. Tako i biva. Zato prvi veliki izazov u životu dive nastupa u adolescenciji, kada život, po rečima Dženis Džoplin, postaje pukotina izazvana geološkom greškom.

U tom turbulentnom periodu, heroj mora da prevaziđe adolescentsku krizu. U slučaju Hendriksa uzrok krize je bila smrt majke, u slučaju Ejmi razvod roditelja. Kao posledica porodične drame junakinja tada prvi put klizi niz hemijsku stranputicu.

Vreme sve više provodi u društvu bake, iskrene zaljubljenice u džez, koja se tokom 1940-ih zabavljala s britanskim velikanom te muzike Ronijem Skotom. Kako to već biva u pričama o velikim rok zvezdama, i Ejmi je poput Apolona samu sebe zatočila u gaj sumorne adolescencije.

Tako je propustila voz koji vodi do kolotečine dosadne sredovečne sigurnosti. Umesto na rehabilitaciju, Ejmi okružena bakinim pločama odlazi u mitsku zemlju ukletih diva. U toj zemlji čuda, zaboravlja sebe, igra se da je neko drugi, ali ne da bi bila „kao“, već da bi se preobrazila i postala neuporediva.

Jer, kako je govorila velika Bili Holidej, s kojom su Ejmi često poredili, „na svetu ne postoje dve iste osobe, a tako je i u muzici, inače to ne bi bila muzika“.


Postavši izvrstan student soula, džeza i bluza, Ejmi posle silaska u donji svet izlazi na zaslepljujuće sunce. Rađa se dete ženskih kolosa Dine Vošington, Bili Holidej, Sare Von, Arete Frenklin i Ete Džejms. U sedamnaestoj godini potpisuje svoj prvi ugovor s kompanijom Universal. Svet upoznaje devojku kose crne kao gavranovo krilo, „laku kao vazduh i jaku kao viski“, kojoj džez i soul stoje kao usko pripijene haljine. Snima dva albuma – Frank (2003) i Back To Black (2006) - na kojima sastojci iz istorije soula i džeza plivaju kao šargarepa u zlatnoj supi preoblikovanog Motown zvuka. U ova dva paketa zanosa i patnje, duboke emotivnosti i duhovitih opaski, našle su se „pesme koje traju tri minuta i večno“. Ceo svet počinje da govori o britanskoj Jevrejki, s „kašičicom burbona u glasu“, koju su po profesoru Dejvidu Kameronu, kada je imala 19. godina, na slepo, zamenjivali za znatno starije crne dive.

Zvezda je rođena. A sa njom i mit.



ZVEZDA JE ROĐENA – Mitovima udahnjujemo život tako što poverujemo u njih. A glas Ejmi Vajnhaus je, po muzičkom kritičaru Stivu Jensenu, učinio da ponovo verujemo. Budući da je kao mit učinila da ponovo verujemo, sada kao žrtvena životinja, zvezda živi samo kroz druge. A, tu se u svrhu potpaljivanja mita rađa mnoštvo glasova.

Tako je opšte mesto, za muzičke kritičare, postao stav da je u svetu plastične pop produkcije, Ejmi bila potentni eliksir crne muzičke nostalgije.

Pojedine feministkinje su videle Ejmi kao predvodnicu nove sorte feminizma, koja odbacuje gnjecavi romantizam Bridžet Džons. Feministička spisateljica Keti Leti, autorka bestselera Kako da ubijete svog muža, govorila je da je hedonizam Ejmi Vajnhaus za divljenje, jer ona ne živi na divljoj strani, ona njome trći, i to na visokim štiklama.

Modni gurui su u junakinji naših dana videli modnu ikonu. Tako je u očima Karla Lagerfelda, Ejmi bila nova Bardo.

Zagovornici politike afroameričke autentičnosti, poput Dafne Bruks, u Ejmi su videli još jednu verziju belog čokoladnog sna pukovnika Toma Parkera: Elvisa reinkarniranog u telu bele žene koja peva kao crnac. Po Bruksovoj, ceo album Back to Black predstavlja izraz čežnje bele žene za crnim muškarcima, a na koncu je zaključeno da ni sama Ejmi nije želela ništa drugo nego da bude crni muškarac!

No, ni to nije sve. Za apologete, poput pisca Eda Pavlića, snaga tekstova Ejmi Vajnhaus je u rangu tradicije Kitsa, Bili Holidej, Harta Krejna, Silvije Plat, Dine Vošington, Marvina Geja i drugih, koji su hodili pohabanim ivicama svog života i svoje psihe. Neki drugi su isticali da ona nije govorila o ljubavi i romansi, kao njene preteće već o zavisnosti, seksu, i o – kako to kaže Dvora Mejers - omiljenoj emociji svake Jevrejke – krivici. I ima toga još puno: od rasplodne seksualnosti do priča da u You Know I’m Now Good, njeno žaljenje zbog svega što je pogrešno uradila, odaje utisak kao da kleči na kolenima sinagoge za Jom kipur, osim što umesto da koristi šofaru ona svoje grehe ispoveda trubama, ritmovima i bubnjevima u produkciji Marka Ronsona...



Ali zaključak je nedvosmisleno jasan. Jedna osoba postojala je u različitim interaktivnim odnosima sa različitim vrstama publike. No, niko ne zna ko je bila prava Ejmi, kao što ni do danas ne znamo ko je prava Merilin Monro? Ona koja čita Dostojevskog i Tolstoja i piše poeziju u svom apartmanu ili glamurozna, glupa plavuša koje se svi sećaju sa fotografija i filmskih postera. Susan Strazberg je rekla da niko nije napisao definitivnu knjigu o Merilin Monro: „Ona je bila mnogo više od onog što ljudi misle na različite načine“. Ali, ona je bila pretvorena u kliše čija je funkcija da pozira našem oku.

Baš kao i Ejmi koja je postala Ejmi: monstruozni dvojnik pripijen uz telo poput tumora. A, dvojnici ne umiru lako. Jednom kada se materijalizuju, kada postanu vidljivi, oni najavljuju predstojeću smrt.

Na kraju, svako ko otvori vrata mitske zbilje, više ne nalazi izlaz. A svako ko dodirne mit postaje žrtva mita.

ZVEZDA JE MRTVA – Tako je bilo i u konkretnom slučaju Ejmi Vajnhaus. Na delu je bio kako je to 2007. primetio muzički kritičar Daglas Volk- romantičarski mit o ukletoj pesnikinji koja skončava samoubistvom na radost svoje publike. Mašina koja je na svom putu već ostavila puno leševa svesrdno joj pomaže u tome. Sve se pretvorilo u začarani krug. Zvezda tada mora da igra svoje likove do kraja: kao Hendriks koji je privatno kupovao umetničku muziku, a na sceni je morao da bude razigrani „divljak s Bornea“. Njen život postaje pokretna traka skandala, odlazaka i povrataka s rehabilitacije, svađa i tuča s tadašnjim mužem Blejkom Filderom. Sve nalikuje onoj priči o Merilin, koja špenadlom buši pilule da bi sadržaj što pre ušao u sistem. Kao u slučaju Kobejna, od koga je industrija zahtevala novi Nevermind, od Ejmi se očekuje novi Back to Black. Odlasci i povratci sa rehabilitacija postaju sve učestaliji. Sve do poslednjeg čina nepristajanja i pobune, koji se desio baš u Beogradu.

Ono što se tog 18. juna 2011. dogodilo bio je klasičan povratak potisnutog, koji na kratko dovodi do dekonstrukcije mita. Kao na nekoj slici Lusijena Frojda, ili fotografiji Dijane Arbus, tada se desio onaj trenutak kada poklekne despotizam fikcije- kada popusti zabrana stvarnosti, kako bi videli nešto veoma ružno što u toj stvarnosti postoji.

U vremenu, u kome se stalno traži da se stvarno desi nešto stvarno, desilo se nešto isuviše stvarno. Desio se onaj tren kada se totalnost oklizne i pokaže nam svoje pravo lice. Tada vidimo sve ono što stalno gledamo, a ne želimo da vidimo: sve one krvožedne menadžere i vrebajuće korporativne lešinare koji će sve uraditi da namaknu još profita. Pa i da organizuju direktan prenos nečije smrti. Besna gomila bi je prebila do smrti. Ni štampa nije bila dobrohotnija.

I kao da u vremenu koje je ispraznilo sve puteve žrtvovanja ovde nailazimo na tu veliku mitsku temu. Kao da vidimo kraljevsku žrtvu koja se ritualno žrtvuje u radnjama grčkih tragedija kako bi se zajednica suočila sa svojim zlom i pročistila (I. Medenica). Kao da onaj opsesivni strah od patnje, od neuspeha, od slabljenja svoje životne pozicije, opsesivne zavisti prema onima koji su bolje uspeli se prenosi na zvezdu. Ona podnosi žrtvu.

Zvezda se povlači u svoju samoću. Raspeta između krda i usamljenosti, posle mesec dana umire. Policija je 23. jula 2011. oko 16 časova pronašla njeno mrtvo telo. U vremenu odsustva tragičnog, što ovo vreme čini još tragičnijim, dobili smo savremenu tragediju. Kamden skver gde je živela postao je svetilište kao u slučaju Morisona Perlašez.

Pop kripta je spremno dočekala svoju mumiju. Prodaja njenih albuma odmah je porasla za 37 000 primeraka. Setimo se kada je Kurt Kobejn bio u komi magazin People imao je jasnu računicu: ako Kurt umre dobiće naslovnu stranu, ako ostane u komi dobiće tri strane, ako preživi biće mu posvećeno pola strane. Potom se pomalja i najčešći zaplet našeg doba teorija zavere, u vidu pitanja: Da li je Ejmi otišla zato što je njen partner odbio brak s njom. Ovakve teorije će se vremenom samo širiti, zadovoljavajući voajersku halapljivost publike. Neko će namlatiti pare na memoarima. Na nekoj budućoj aukciji, vlas kose sa Ejmine čuvene punđe u stilu 60-ih, nadmetaće se sa raspuklom kutijom delimično neiskorišćenih Ramzes kondoma, koja je pripadala Rudolfu Valentinu, i kapi menstrualne krvi Lejdi Gage ili Rijane. U srednjovekovnoj Evropi su prodavali galone devičanskog mleka a mi smo mislili da je ono mračno doba.



Na kraju, nedostaje samo Vorhol da je oslika. Ali i bez njega njeno lice i muzika ostaće okvireni u večnosti. A mitovi o Ejmi će nastaviti da se umnožavaju, kao i oni drugi. Industrija će tražiti nove heroje i nove mitske zrtve za prestižnu ložu Kluba 27. Jer samo mrtva rok zvezda je dobra rok zvezda. A mitovi... mitovi su uvek nezasiti.

Tako će i Ejmi nastaviti da se vraća u vidu mita: od dueta sa Tonijem Benetom (Body and Soul), preko posthumnih albuma (Lioness: Hidden Treasures) do filmova, teorija, spomenika, a možda i u vidu holograma.

Imajući sve ovo u vidu postoje oni koji smatraju, da kada bi samo mogli da odbacimo otrovno zaveštanje mita, bili bismo slobodni. Takva nada je, međutim, sama po sebi mit (Teri Iglton).

Jer, mitovi nas dele na nas i njih, mitovi određuju sudbine naroda i rok zvezda.. Ali, mitovi su i one plodotvorne iluzije, koje nam omogućavaju da živimo i napredujemo u ovom negostoljubivom svemiru.

Uostalom, da nema mitova i da nema zvezda, bili bismo u opasnosti da vidimo sve ono nevidljivo, nemoguće, nepredočivo i nedostižno – a to je samo lice sveta.

Izvor: B92

Нема коментара:

Постави коментар