Kada govorimo o
najvećim mitovima u našem globalnom selu, ne možemo ni u kom slučaju da
zaobiđemo zvezde. Kao u kakvoj pesmi čijeg refrena ne možemo da se
otarasimo, one su svuda!
Zvezde nas prate sa glatkih stranica lakovanih časopisa, pohode
nas sa ekrana plazma televizora, javljaju se pod reflektorima billborda i
kroz pulsiranje neona. A, stvari se ne menjaju ni po njihovoj smrti.
Jer, zvezde umiru onoliko puta koliko je medijima i gladnoj publici
potrebno.
Nekada u zlatnim danima Holivuda, smatralo se da je ono što čini jednu
zvezdu zvezdom njen herojski identitet, njena izuzetnost, superiornost,
nedodirljivosat i, naravno, moć transgresije. Tada se podrazumevalo da
su zvezde mitskog kalibra one herojske individue koje nadilaze
ograničenja zadatog života, koje ruše društvena pravila, sabotiraju
moralne konvencije, brišu barijere među polovima, bivajući veće od
efemerne stvarnosti i veće od samog života. Zbog toga su od pedesetih
godina 20. veka zvezde izrasle u simbol nove religije čiji je
prvosveštenik postao Endi Vorhol, „pilula je postala nafora, a ’Džoni
Voker’ zamena za krv Hristovu“.
Stoga je sudbina slavnih bila,
kao i sudbina junaka u svim mitologijama - da poput žrtvenog jarca
delaju i trpe umesto drugih ljudi. Tu se krio i razlog zašto su zvezde
neretko na koncu umirale mlade, jer je njihova mitska dimenzija
podrazumevala smrt. A smrt je bila njihova poslednja predstava. To je
bila ona karika koja ih je iz legende selilo pravo u mit.
U
vremenu večne sadašnjosti, kad su sve stvari izgubile dimenziju
budućnosti, nema više potrebe za mitskim zvezdama. Jer, nekada je sistem
davao smrt i dozvoljavao život. Danas sistem daje život i dozvoljava
umiranje.
Nekada su zvezde na čiji je identitet vlasnička prava
imao Holivud svoju slobodu nalazile u smrti. Shvatajući da je čist
identitet čista smrt, zvezde poput Dina i Merilin Monro su odlazile sa
ovoga sveta pravo u legendu vrlo rano.
Od kada je šizofrenija
od bolesti evoluirala u životni stil, svaka zvezda može da se krevelji
iza mnoštva različitih maski. U atmosferi opšte karnevalizacije
identiteta, sada se sve uloge mogu igrati i to u isti mah. Tako umesto
nekadašnjeg čistog identiteta kao čiste smrti sada svedočimo odsustvu
bilo kakvog identiteta.
Ono što je industrija nekada nastojala
da sakrije, da potisne kao zabranjeni sadržaj danas se obelodanjuje.
Širom su otvorene sve odaje.
Kako je rekao Martin Ejmis, u redu je da dobiješ ono što želiš, čak iako je to tvoja sestra ili pas.
U takvoj konstelaciji, buntovne zvezde imaju produženi rok trajanja.
Disciplinovane tržištem one imaju iluziju da mogu da rade šta žele i
kako žele. Kako subverzija više ne mora da prolazi kroz čvrst kordon
cenzure, jer je dobrodošla, onda svaki fan u vremenu zabrane zabrana,
može u svojoj omiljenoj zvezdi da ima svoj fetiš, svoju „laž koji mu
omogućuje da podnese nepodnošljivu istinu“. Malo privida “realnog
života“, vitalističkog elana i raznolikosti u svom tom vegetiranju u
sterilnom hedonizmu nije naodmet.
Sami fabrikovani pobunjenici poslušno igraju svoje uloge. Zauzvrat mirno dočekuju zasluženu penziju.
Samim tim, smrt zvezde zadobija ekskluzivnu notu. I ne samo to, zvezde
danas umiru više puta, tačnije onoliko puta koliko je medijima i gladnoj
publici potrebno. Ne svedoči li o tome slučaj Majkla Džeksona? Ili
priča o devojci koja u detinjstvu nije znala da li želi da bude Majkl
Džekson, ili, jednostavno, želi da se uda za njega: Ejmi Vajnhaus.
AMY, AMY, AMY
- Priča o Ejmi Vajnhaus je priča u kojoj se brikoliraju mnogi stari
rokenrol mitovi. To je priča o meteoru koji je sagoreo u mračnoj noći,
koja je progutala mnoge sjajne zvezde. To je, ujedno, i priča o devojci
koja nam je pružila dašak pobune u svetu, u kome nema više robova, jer
svi žive u iluziji da su slobodni.
Drugim rečima, priča o Ejmi
Vajnhaus je otelovljenje mita o Faetontu, prerušena priča o jednoj
kometi koja je pala na zemlju i izbacila je iz ose. To je nova priča
koja počinje starim mitom o Detetu Pesniku, koje u ovom slučaju, u
devetoj godini odlazi u Suzi Ernšo pozorišnu školu, u desetoj
godini osniva svoju rep grupu, gitaru svira s trinaest godina, dok
zamišlja da je u publici sluša Toni Benet, a već u pubertetu počinje da
nastupa s džez bendovima. To je mitska priča o pobunjeniku, čija
anarhoidna krv ne trpi rigidna društvena pravila. To je i priča o
devojci koja je, kako je izjavila njena učiteljica glume Silvija Jang,
bila i suviše nesrećna da bi išla u bilo koju školu. Zato i biva
izbačena iz iste sa 14 godina.
A sve, kao i u svakoj herojskoj priči, počinje činom
inicijacije, kada Ejmi u detinjstvu, uz oca Miča, toliko sluša Sinatru,
da bi i svoj debi-album nazvala Frank. Jer, ne zaboravimo: u
šou-biznisu su svi pomalo Frenk Sinatra. Tokom mladih dana junakinje,
otac mora da napusti porodičnu priču, kako bi odrastanje junakinje bilo
zaklonjeno mitološkim mistifikacijama. Tako i biva. Zato prvi veliki
izazov u životu dive nastupa u adolescenciji, kada život, po rečima
Dženis Džoplin, postaje pukotina izazvana geološkom greškom.
U
tom turbulentnom periodu, heroj mora da prevaziđe adolescentsku krizu. U
slučaju Hendriksa uzrok krize je bila smrt majke, u slučaju Ejmi razvod
roditelja. Kao posledica porodične drame junakinja tada prvi put klizi
niz hemijsku stranputicu.
Vreme sve više provodi u društvu
bake, iskrene zaljubljenice u džez, koja se tokom 1940-ih zabavljala s
britanskim velikanom te muzike Ronijem Skotom. Kako to već biva u
pričama o velikim rok zvezdama, i Ejmi je poput Apolona samu sebe
zatočila u gaj sumorne adolescencije.
Tako je propustila voz
koji vodi do kolotečine dosadne sredovečne sigurnosti. Umesto na
rehabilitaciju, Ejmi okružena bakinim pločama odlazi u mitsku zemlju
ukletih diva. U toj zemlji čuda, zaboravlja sebe, igra se da je neko
drugi, ali ne da bi bila „kao“, već da bi se preobrazila i postala
neuporediva.
Jer, kako je govorila velika Bili Holidej, s kojom
su Ejmi često poredili, „na svetu ne postoje dve iste osobe, a tako je i
u muzici, inače to ne bi bila muzika“.
Postavši izvrstan student soula, džeza i bluza,
Ejmi posle silaska u donji svet izlazi na zaslepljujuće sunce. Rađa se
dete ženskih kolosa Dine Vošington, Bili Holidej, Sare Von, Arete
Frenklin i Ete Džejms. U sedamnaestoj godini potpisuje svoj prvi ugovor s
kompanijom Universal. Svet upoznaje devojku kose crne kao
gavranovo krilo, „laku kao vazduh i jaku kao viski“, kojoj džez i soul
stoje kao usko pripijene haljine. Snima dva albuma – Frank (2003) i Back To Black (2006) - na kojima sastojci iz istorije soula i džeza plivaju kao šargarepa u zlatnoj supi preoblikovanog Motown
zvuka. U ova dva paketa zanosa i patnje, duboke emotivnosti i duhovitih
opaski, našle su se „pesme koje traju tri minuta i večno“. Ceo svet
počinje da govori o britanskoj Jevrejki, s „kašičicom burbona u glasu“,
koju su po profesoru Dejvidu Kameronu, kada je imala 19. godina, na
slepo, zamenjivali za znatno starije crne dive.
Zvezda je rođena. A sa njom i mit.
ZVEZDA JE ROĐENA – Mitovima udahnjujemo život tako
što poverujemo u njih. A glas Ejmi Vajnhaus je, po muzičkom kritičaru
Stivu Jensenu, učinio da ponovo verujemo. Budući da je kao mit učinila
da ponovo verujemo, sada kao žrtvena životinja, zvezda živi samo kroz druge. A, tu se u svrhu potpaljivanja mita rađa mnoštvo glasova.
Tako je opšte mesto, za muzičke kritičare, postao stav da je u svetu
plastične pop produkcije, Ejmi bila potentni eliksir crne muzičke
nostalgije.
Pojedine feministkinje su videle Ejmi kao predvodnicu nove sorte
feminizma, koja odbacuje gnjecavi romantizam Bridžet Džons. Feministička
spisateljica Keti Leti, autorka bestselera Kako da ubijete svog muža,
govorila je da je hedonizam Ejmi Vajnhaus za divljenje, jer ona ne živi
na divljoj strani, ona njome trći, i to na visokim štiklama.
Modni gurui su u junakinji naših dana videli modnu ikonu. Tako je u očima Karla Lagerfelda, Ejmi bila nova Bardo.
Zagovornici politike afroameričke autentičnosti, poput Dafne Bruks, u
Ejmi su videli još jednu verziju belog čokoladnog sna pukovnika Toma
Parkera: Elvisa reinkarniranog u telu bele žene koja peva kao crnac. Po
Bruksovoj, ceo album Back to Black predstavlja izraz čežnje
bele žene za crnim muškarcima, a na koncu je zaključeno da ni sama Ejmi
nije želela ništa drugo nego da bude crni muškarac!
No, ni to nije sve. Za apologete, poput pisca Eda Pavlića, snaga
tekstova Ejmi Vajnhaus je u rangu tradicije Kitsa, Bili Holidej, Harta
Krejna, Silvije Plat, Dine Vošington, Marvina Geja i drugih, koji su
hodili pohabanim ivicama svog života i svoje psihe. Neki drugi su
isticali da ona nije govorila o ljubavi i romansi, kao njene preteće već
o zavisnosti, seksu, i o – kako to kaže Dvora Mejers - omiljenoj
emociji svake Jevrejke – krivici. I ima toga još puno: od rasplodne
seksualnosti do priča da u You Know I’m Now Good, njeno
žaljenje zbog svega što je pogrešno uradila, odaje utisak kao da kleči
na kolenima sinagoge za Jom kipur, osim što umesto da koristi šofaru ona
svoje grehe ispoveda trubama, ritmovima i bubnjevima u produkciji Marka
Ronsona...
Ali zaključak je nedvosmisleno jasan. Jedna osoba
postojala je u različitim interaktivnim odnosima sa različitim vrstama
publike. No, niko ne zna ko je bila prava Ejmi, kao što ni do danas ne
znamo ko je prava Merilin Monro? Ona koja čita Dostojevskog i Tolstoja i
piše poeziju u svom apartmanu ili glamurozna, glupa plavuša koje se svi
sećaju sa fotografija i filmskih postera. Susan Strazberg je rekla da
niko nije napisao definitivnu knjigu o Merilin Monro: „Ona je bila mnogo
više od onog što ljudi misle na različite načine“. Ali, ona je bila
pretvorena u kliše čija je funkcija da pozira našem oku.
Baš kao i Ejmi koja je postala Ejmi: monstruozni dvojnik
pripijen uz telo poput tumora. A, dvojnici ne umiru lako. Jednom kada se
materijalizuju, kada postanu vidljivi, oni najavljuju predstojeću smrt.
Na kraju, svako ko otvori vrata mitske zbilje, više ne nalazi izlaz. A svako ko dodirne mit postaje žrtva mita.
ZVEZDA JE MRTVA – Tako je bilo i u konkretnom slučaju
Ejmi Vajnhaus. Na delu je bio kako je to 2007. primetio muzički kritičar
Daglas Volk- romantičarski mit o ukletoj pesnikinji koja skončava
samoubistvom na radost svoje publike. Mašina koja je na svom putu već
ostavila puno leševa svesrdno joj pomaže u tome. Sve se pretvorilo u
začarani krug. Zvezda tada mora da igra svoje likove do kraja: kao
Hendriks koji je privatno kupovao umetničku muziku, a na sceni je morao
da bude razigrani „divljak s Bornea“. Njen život postaje pokretna traka
skandala, odlazaka i povrataka s rehabilitacije, svađa i tuča s
tadašnjim mužem Blejkom Filderom. Sve nalikuje onoj priči o Merilin,
koja špenadlom buši pilule da bi sadržaj što pre ušao u sistem. Kao u
slučaju Kobejna, od koga je industrija zahtevala novi Nevermind, od Ejmi se očekuje novi Back to Black.
Odlasci i povratci sa rehabilitacija postaju sve učestaliji. Sve do
poslednjeg čina nepristajanja i pobune, koji se desio baš u Beogradu.
Ono što se tog 18. juna 2011. dogodilo bio je klasičan povratak
potisnutog, koji na kratko dovodi do dekonstrukcije mita. Kao na nekoj
slici Lusijena Frojda, ili fotografiji Dijane Arbus, tada se desio onaj
trenutak kada poklekne despotizam fikcije- kada popusti zabrana
stvarnosti, kako bi videli nešto veoma ružno što u toj stvarnosti
postoji.
U vremenu, u kome se stalno traži da se stvarno desi nešto stvarno,
desilo se nešto isuviše stvarno. Desio se onaj tren kada se totalnost
oklizne i pokaže nam svoje pravo lice. Tada vidimo sve ono što stalno
gledamo, a ne želimo da vidimo: sve one krvožedne menadžere i vrebajuće
korporativne lešinare koji će sve uraditi da namaknu još profita. Pa i
da organizuju direktan prenos nečije smrti. Besna gomila bi je prebila
do smrti. Ni štampa nije bila dobrohotnija.
I kao da u vremenu koje je ispraznilo sve puteve žrtvovanja ovde
nailazimo na tu veliku mitsku temu. Kao da vidimo kraljevsku žrtvu koja
se ritualno žrtvuje u radnjama grčkih tragedija kako bi se zajednica
suočila sa svojim zlom i pročistila (I. Medenica). Kao da onaj opsesivni
strah od patnje, od neuspeha, od slabljenja svoje životne pozicije,
opsesivne zavisti prema onima koji su bolje uspeli se prenosi na zvezdu.
Ona podnosi žrtvu.
Zvezda se povlači u svoju samoću. Raspeta između krda i usamljenosti,
posle mesec dana umire. Policija je 23. jula 2011. oko 16 časova
pronašla njeno mrtvo telo. U vremenu odsustva tragičnog, što ovo vreme
čini još tragičnijim, dobili smo savremenu tragediju. Kamden skver gde
je živela postao je svetilište kao u slučaju Morisona Perlašez.
Pop kripta je spremno dočekala svoju mumiju. Prodaja njenih albuma odmah
je porasla za 37 000 primeraka. Setimo se kada je Kurt Kobejn bio u
komi magazin People imao je jasnu računicu: ako Kurt umre
dobiće naslovnu stranu, ako ostane u komi dobiće tri strane, ako preživi
biće mu posvećeno pola strane. Potom se pomalja i najčešći zaplet našeg
doba teorija zavere, u vidu pitanja: Da li je Ejmi otišla zato što je
njen partner odbio brak s njom. Ovakve teorije će se vremenom samo
širiti, zadovoljavajući voajersku halapljivost publike. Neko će
namlatiti pare na memoarima. Na nekoj budućoj aukciji, vlas kose sa
Ejmine čuvene punđe u stilu 60-ih, nadmetaće se sa raspuklom kutijom
delimično neiskorišćenih Ramzes kondoma, koja je pripadala Rudolfu
Valentinu, i kapi menstrualne krvi Lejdi Gage ili Rijane. U
srednjovekovnoj Evropi su prodavali galone devičanskog mleka a mi smo
mislili da je ono mračno doba.
Na kraju, nedostaje samo Vorhol da je oslika. Ali i bez njega njeno lice
i muzika ostaće okvireni u večnosti. A mitovi o Ejmi će nastaviti da
se umnožavaju, kao i oni drugi. Industrija će tražiti nove heroje i
nove mitske zrtve za prestižnu ložu Kluba 27. Jer samo mrtva rok zvezda
je dobra rok zvezda. A mitovi... mitovi su uvek nezasiti.
Tako će i Ejmi nastaviti da se vraća u vidu mita: od dueta sa Tonijem Benetom (Body and Soul), preko posthumnih albuma (Lioness: Hidden Treasures) do filmova, teorija, spomenika, a možda i u vidu holograma.
Imajući sve ovo u vidu postoje oni koji smatraju, da kada bi samo mogli
da odbacimo otrovno zaveštanje mita, bili bismo slobodni. Takva nada je,
međutim, sama po sebi mit (Teri Iglton).
Jer, mitovi nas dele na nas i njih, mitovi određuju sudbine naroda i rok
zvezda.. Ali, mitovi su i one plodotvorne iluzije, koje nam omogućavaju
da živimo i napredujemo u ovom negostoljubivom svemiru.
Uostalom, da nema mitova i da nema zvezda, bili bismo u opasnosti da
vidimo sve ono nevidljivo, nemoguće, nepredočivo i nedostižno – a to je
samo lice sveta.
U vremenu u kome je sve
oko nas „zanimljivo“, a ništa promenljivo, retki su trenuci kada nam se
stvarno desi nešto stvarno. Jedan takav trenutak desio se u subotu, 18.
juna 2011. godine na Donjem gradu, na Kalemegdanu. Ovaj događaj vraća
nas na neke od najvećih mitova u istoriji popularne muzike.
Rastko Ivanović
Jedna izreka kaže da se legende ne rađaju, već da se stvaraju. Nekada
one bivaju zaboravljene, nekada nestanu, isčile, umru, a da nikada ne
uspeju da prerastu u mit. A nekada legende jednostavno bivaju veće od
smrti i nastavljaju da rastu i pošto sama osoba napusti ovaj svet. To je
naročito čest slučaj u onim situacijama kada je smrt bila nasilna ili
brza.
Istorija popularne muzike prepuna je takvih figura većih
od života: Elvis, Lenon, Džim Morison, Dženis Džoplin, Džimi Hendriks i -
čovek koji je na raskršću prodao svoju dušu đavolu – bluz velikan
Robert Džonson, samo su neki od primera za ovu priču. Ono što povezuje
sve ove rokenrol desperadose jeste stav da su njihovi životi i muzika
bili toliko tesno ispreplitani da je bilo nemoguće odvojiti njihov
stvaralački opus od njihove ličnosti.
Ništa drugačije stvari
nisu stajale, recimo, ni sa Bili Holidej ili Brajanom Džonsom. Tragična
krilatica prema kojoj je svako od njih živeo i sagorevao na plamenu svog
nesklada sa sobom i sa svetom oko sebe glasila je „živi brzo, umri
mlad, budi lep leš“ i preuzeta je iz filma legendarnog Nika Reja Kucaj na bilo koja vrata.
Ovu amblematsku rečenicu, čije nas poreklo vodi do istoimenog romana
Vilijarda Motlija, prvi je, inače, izgovorio Džon Derek u svom filmskom
debiju u kome pod Rejovom rediteljskom palicom glumi beskrupoloznog
pljačkaša Nika Romana koji se odupire bilo kakvom moralnom kriterijumu.
Za sve neadaptabilne likove, s ove ili one strane ekrana, čiji je
predvodnik bio Džejms Din - čovek koji je svojim životom ispunio
krilaticu koju je izgovorio Derek - upravo su prestup i nesputanost
društvenim pravilima bile odrednice bez kojih oni ne postoje. Stoga se
činilo da svako od ovih buntovnika sa ili bez razloga, odigrava „završnu
scenu svog životnog scenarija“ tačno na vreme, odlazeći sa ovog sveta
pravo u legendu, pre nego što bi uopšte dospeo u situaciju da po
taktovima sistema igra egzotičnu ulogu ciničnog klovna ili modernog
minstrel zabavljača lišenog svog izvornog personalističkog etosa.
Iako i taj završni čin možda nije bio ništa više do samo ispunjenje
poslednje stavke đavoljeg ugovora sa industrijom činilo se da je u to
vreme tinjala još neka iluzija slobode.
Danas, u našim relativističkim postmodernim vremenima
stvari su se umnogome izmenile. U novom milenijumu se, naime, može brzo
živeti, provocirati vladajući poredak, narušavati javni moral, a da se
ne umre mlad, što i nije tako neobično ako imamo na umu da su savremene
sistemske strategije preklapanja prestupa i norme postale nešto sasvim
normalno. Sami buntovnici koji su nekada ugrožavali sistem sada taj isti
sistem održavaju u životu. Oni su njemu potrebni živi kako bi mu
udahnuli svežu energiju i podarili novi život.
Transgresivno
ponašanje koje vodi kršenju zakona i narušavanju vladajućih političkih i
seksualnih zabrana postalo je poželjno. Buntovno i avangardno postali
su na taj način, kako Ričard Šekner kaže, samo krilatice koje prodaju
karte. Tako se, uostalom, sam sistem danas reprodukuje u uslovima
tržišne konkurencije. On ne samo da toleriše, već i stimuliše šokantne
efekte i proizvode. Dovoljno je prisetiti se romana Filipa Dika Tamno skeniranje
i istoimenog filma Ričarda Linklejtera da bi videli kako sistem
proizvodi baš onu drogu čije žrtve leči. Neobuzdana hedonistička
subverzija i represivni nadzor idu ruku pod ruku. Haotična
autodestrukcija i terapeutska rehabilitacija deo su istog procesa.
Rigidna društvena kontrola i podsticanje osoba da se neoprezno prošire
aspekti su iste strategije akumulacije kapitala.
Potrebno je samo da zakoračimo jedan korak unazad
u istoriju popularne muzike i videćemo kako su najveće zvezde nekada koristile
perverziju kako bi provocirale purizam sivo-bele monohromatske laže tada vladajućeg
puritanizma i kako su redovno zbog svojih ekscesnih gestova nailazile na osudu.
Danas, promiskuitetni životni stil najvećih pop zvezda, njihovo oblačenje u
haljine od živog mesa, redovna posrtanja i ponovna vraćanja na scenu samo
doprinose održanju tržišta. Sve, ali apsolutno sve prolazi ako donosi profit.
Cena na koju zvezda, međutim, mora da pristane očituje se
u situaciji da kada je uspela, postala in, obogatila se i slobodna je
da radi šta joj je volja, da traži sreću, da živi životom koji je po
njenom mišljenju dobar, ona je istovremeno s druge strane primorana da i
dalje radi ono što mora. Verovatno najubedljiviju ilustraciju ove pat
pozicije nudi nam paradigmatični slučaj najbolje od svih najboljih loših
devojaka savremene pop scene Ejmi Vajnhaus, mlađahne autorke koja
predstavlja oličenje prestupa i radikalnosti, a koja u jednom intervjuu
kaže da je na kraju dana posle svega ona obična jevrejska devojka:
„Jedna mala jevrejska domaćica“.
Neko ko po sopstvenom priznanju veruje u blagodeti New Age
filozofije, karmu, usmerenost ka sreći i mudru umerenost. I ništa tu ne
bi ukazivalo na problem da u isti mah Ejmi Vajnhaus nije neko ko mora
da igra svoj večni karakter loše devojke jer po sklapanju faustovskog
ugovora sa industrijom ona mora da bude ono što je za industriju oduvek
bila. Lako je onda na prvu loptu postaviti niz predvidljivih pitanja:
nije li ona ovakvom postavkom stvari lišena svoje spontanosti koja
predstavlja jedan od preduslova slobode?
Nije li svedena na
beživotni automat, lako lomljivu marionetu čijim pokretima odozgo u
potpunosti upravljaju industrijski moguli. Nije li ona onda garant
očuvanja poretka, pokazatelj da je u kapitalizmu svaka razlika roba koja
se dobro prodaje i da je sve što nam ostaje samo prividna različitost
suštinski istog. Ili ipak ima nešto tako specifično i tako drugačije u
konkretnom slučaju junakinje naših dana? Nešto što, ipak, pruža i privid
ugrožavanja postojećeg poretka.
Ima nešto u vezi sa Ejmi
Priča o Ejmi Vajnhaus počinje kao i mnoge druge priče iz istorije
šou-biznisa. Poreklom iz ’normalne’, srednjoklasne britansko-jevrejske
porodice, sa sedištem u Sautgejtu, u severnom Londonu Ejmi je
zahvaljujući svojim bližnjima od malena bila okružena muzikom. Otac
Mičel je često uspavljivao pevušeći joj numere Frenka Sinatre dok je
bila devojčica, a ova navika je prešla i na Ejmi koju su posle u školi
teško smirivali jer je imala običaj da peva za vreme časova.
Njen muzički ukus su vremenom formirali brojni autori poput Tonija
Beneta, Dine Vašington i Sare Von, ali je zahvaljujući spletu okolnosti
iz ranog detinjstva neizbrisiv trag na Ejmi ostavio Sinatra, pa otud
dođe nekako i logično što joj je baš on poslužio kao jedan od izvora
inspiracije za naslov njenog debitantskog albuma Frank, kojim
je privukla pažnju globalne muzičke javnosti krajem 2003. godine. U
međuvremenu, štrihujemo li pojedina opšta mesta na trnovitom putu ka
slavi, Ejmi je dok nije stigla do objavljivanja svog debija školovala
glas, batalila početnu želje da bude konobarica na rolerima, studiozno
je proučavala džez ploče koje bi joj dopale šaka i naposletku se navukla
na narkotike kao posledica turbulentnog razvoda roditelja.
Sve ovo je veoma jasno ocrtalo zvučnu fizionomiju njenog
prvenca. Na njemu je Ejmi u džez uzore uz koje je odrastala ubrizgala
energiju poznatih ženskih bendova iz 60-ih godina 20. veka poput The
Shangri-Las, The Supremes, The Ronettes i The Marvelettes i uz svesrdnu
podršku eminentnog producenta Salema Remija ih potom obojila savremenim
crnim zvukom prilagodivši ih pravilima novog doba.
Upravo je ta
Ejmina veza sa crnom muzikom, a naročito sa džezom poslužila kao
ključni element u izgradnji njenog imidža. Efekti te veze koja joj je
pribavila artistički kredibilitet bili su od samog početka njene
karijere više no efikasni. O tome najbolje svedoči zanimljiva situacija o
kojoj nam pripoveda profesor Dejvid Kaufman u svojoj recenziji albuma Frank u The Jewish Daily Forward magazinu.
Kaufman nam u svom tekstu otkriva kako je svojim prijateljima puštao
debi album Vajnhausove a da im pri tome nije otkrio omot na kome se vidi
kako ona izgleda. Oni su redom bili ubeđeni da se radi o afro-američkoj
pevačici daleko starijoj nego što to Ejmi zapravo jeste (u vreme
izdavanja albuma Ejmi je imala 23 godine), što nas nas dovodi do dobro
poznatog stanovišta da je džez, konstruisan kao afro-američka muzika,
oduvek korišćen kao crni ekran na kome su projektovane belačke slike
egzotizma.
Naime, zarad potrebe svojih belih evropskih
konzumera egzotizam Afro-amerikanaca je kroz istoriju konstantno
seksualizovan kao objekat ženske pretnje ili muške želje (Džozefina
Bejker), kriminalizovan (kao muzika podzemlja), primitivizovan i
narkotizovan (od marihuane do heroina). Mnoge od ovih asocijacija
postale su deo imidža Ejmi Vajnhaus od momenta kada je ustartovala svoju
karijeru. U tom smislu, u svim recenzijama albuma Frank
naširoko se govorilo kako Ejmi preferira savremene crne pevačice poput
Lorin Hil i Erike Badu, ali se njena interpretacija, takođe, povezivala i
sa najvećim džez heroinama poput Bili Holidej i Dine Vašington. Tako se
Ejmin imidž pažljivo konstituisao s naglaskom na razlici koja je
povezuje sa crnom afro-karipskom tradicijom u odnosu na belo, hrišćansko
englesko društvo.
Većina kritika iz ovog perioda je posebno
isticala sličnost između legendarne Bili Holidej i Ejmi. I zaista, teško
je prenebregnuti činjenicu da Ejmi na svom prvencu na trenutke biva
srođena sa ulogom bele Bili za 21. vek. Tada ona zvuči kao Lady Day
retuširana modernom produkcijom. U svojim intervjuima Ejmi i govori
kako se često identifikuje sa Bili Holidej, naročito sa patnjom u njenom
glasu kojim je pevala o svim problemima koji su činili njenu oporu
svakodnevicu.
Ako pokušamo da povučemo neke paralele videćemo
da je Bili, ikonična džez diva, delovala istovremeno sofistikovano i
nerafinirano, krivo i nevino. A mnogima upravo tako deluje i Ejmi. Bili
je zvučala tako intimno i tako daleko. Opšte je mesto da ni jedan džez
pevač nije tako zarobio razorno osećanje usamljenosti i gubitka kao ona u
I Cover the Waterfront ili u I’ll Be Seing You. Umela je psovati, pila je, uzimala je narkotike do iskrivljenih, psihotičnih stanja svesti. Baš kao i Ejmi, čiji se tough girl
stav i nepristojan, mastan smisao za humor saobražavaju njenoj
ranjivosti. Na svojim vrhuncima Ejmin glas prenosi autentično skrhanu
sliku unutrašnjeg sveta po uzoru na Holidejovu. Čini se da je Ejmi dobro
razumela sirovu seksualnu etimologiju reči džez (jazz) ali i patnju koju ova muzika u sebi nosi, a koju je najbolje izrazila Lady Day.
Drugim rečima, kao da svako ko dovoljno duboko dotakne džez kao
izražajno sredstvo, automatski biva apsorbovan u domen njegove
mitologije.
To se u slučaju Ejmi jasno vidi u svemu onome što je usledilo posle objavljivanja njenog drugog izdanja Back to Black, na jesen 2006. godine. Na njemu je Ejmi, uz podršku Marka Ronsona i Dap-Kingsa sa vitalističkom energijom obnovila Motown zvuk
pruživši mu savremeni obrt, stvarajući na taj način pop-soul klasik za
21. vek. Ali, to je ujedno bio i onaj trenutak kada Ejmi odlučno odlazi u
zemlju džez i rokenrol mitova, gde je stvarnost više nemoguće
razlikovati od fantazije.
Taj trenutak u vremenu koje je proteklo između dva albuma najbolje je opisao muzički kritičar Daglas Volk rekavši da je Frank
prvo poglavlje romantičnog mita o pesniku koji pati i skončava
samoubistvom na beskrajnu radost svoje publike. Postavši alat nadređene
džez mitologije i beskrupulozne pop industrije Ejmi kao da se prepustila
ostvarenju Volkovog proročanstva. Kao da se preterano srodila sa
nametnutom joj ulogom, sa kupljenim identitetom.
Ejmi u zemlji čuda
Od tada
razuzdani autodestruktivni način života, otelovljen u neprestanom
drogiranju i opijanju počinje da intrigira javnost više od bilo čega
drugog. Odlasci i bežanja sa klinika za odvikavanje od narkotika i tuče
sa bivšim mužem Blejkom Filderom ne silaze sa stranica tabloida. Zbog
toga sve više trpe i njeni koncertni nastupi.
Ejmi pljuje
pojedince u publici, pada na bini, udara fanove, bori se sa depresijom i
poremećajem ishrane. Sagorevanju na vatri vlastitog uspeha praćenog
brojnim nagradama i još brojnijim skandalima se ne nazire kraj. Sve ovo,
naravno, samo doprinosi održanju mašine moći pop industrije. Međutim,
da čitava stvar ne bi otišla predaleko pred početak velike evropske
turneje na leto 2011. godine njena press služba saopštava kako je za
svaki slučaj Ejmi još jednom rešila da se podvrgne tretmanu odvikavanja
od alkohola kako bi i od stručnog tima dobila lekarsku potvrdu da je
spremna za seriju zakazanih nastupa diljem Evrope.
Snažna
medijska spin artiljerija podmeće priču o uspešnom oporavku ali i o isto
tako uspešnom, a ispostaviće se fantomskom probnom koncertu u Londonu
pred početak turneje u Beogradu. Priča se da je Ejmi spremnija nego
ikad. Da je napokon dobro. Očekivanja postaju visoka. I onda se desilo
ono što će po oceni najtiražnijeg dnevnog lista u Srbiji postati najgori
koncert u istoriji Beograda. Bruka! Skandal! Nešto do sada neviđeno.
Iako su neki pređašnji Ejmini koncerti nagoveštavali ovakav ishod šok je
bio prevelik.
Izveštaji danima bruje o obeznanjenoj Ejmi koja je
bauljala binom tokom sat i jedanaest minuta svog nastupa. Priča se kako je prvo
sela, pa pala na bini, kako je mumlala i tako u nedogled. Internet stranice
bivaju zasute negativnim komentarima razgnevljenih posetilaca koncerta. Publika
se zahvaljuje Mobiju, koji je nastupio posle nje, kao spasitelju. Ali ako
muzičku razglednicu sa Kalemegdana pogledamo iz drugog ugla onda stvari možemo
da vidimo i u drugom svetlu. Onom koje Ejmin pasivni performans te večeri
otkriva kao izazov sitnoburžujskoj normalnosti vladajućeg poretka.
Tek u tom slučaju možemo da vidimo da smo te junske večeri podno
Kalemegdana bili statisti u najvećem filmu u istoriji popularne muzike
na početku druge decenije 21. veka. Ako stvari tako postavimo uvidećemo
da smo prisustvovali onom događaju koji narušava zidine programirane
stvarnosti, koji prkosi horizontu očekivanja. Taj događaj izranja iz
Ejmine preteće pasivnosti kojom se razobličava zaštitnička maskarada
savremenog sveta navučenog na šećer bez kalorija i kafu bez kofeina.
Drugim rečima, industrija je publiku, naprosto, navikla da uživa u
surogatima doživljaja, u koncertima našminkanih mrtvaca – a to su sve
one zvezde i zvezdice koji odavno više ne deluju kao osobe od krvi i
mesa, Ili im je kao tobožnju alternativu servirala sve one pripitomljene
pajace, falsifikatore ništavnosti čijim se proračunatim ekscesima
muzička industrija poput vampira neumitno hrani. Većina njih deluje baš
poput pokojnika koji se šminkaju da bi dok leže u kovčegu delovali manje
mrtvo. Proračunato i kalkulantski. Somotno.
A tako nekako je
trebalo da deluje i Ejmi, od strane menadžmenta isterana na binu pod
Donjim gradom kao „srna pred odstrel“. Ono na šta se ovde računalo je
uobičajena bezbedna ironična distanca koju fabrikovani pobunjenici
zauzimaju prema sistemu, onaj cinični otklon koji umesto ultimativne
pobune predstavlja najviši čin konformizma.
Međutim, u slučaju
Ejmi ispostaviće se da se sve vreme nije radilo o ironičnoj imitaciji,
već o prekomernoij identifikaciji sa sistemom, sa samom ulogom koja se
igra. A tada sistem ne može u potpunosti izračunati sve posledice do
kojih može doći. Tada neproračunljiva devijacija izmiče bilo kakvom
uklapanju u postojeći kordinatni sistem. Stoga ta preterana
identifikacija sa sistemom iznosi na svetlo dana opsceno naličje samog
sistema muzičke industrije pružajući nam barem na trenutak iluziju
suspendovanja njegove logike efikasnosti i stabilnosti. Makar do naredne
rehabilitacije i nove haotične autodestrukcije.
Do tada, ono
sa čim nas je suočila Ejmi Vajnhaus je činjenica da ako se ulepšava lice
smrti to ne znači da se time smanjuje njena zastrašujuća realnost.
Ulepšavanjem smrt postaje samo još strašnija. To su znale sve one
„lutalice, odmetnici, desperadosi“ koje su otišle na vreme.
Danas kada je odnos kako prema smrti tako i prema životu ritualizovan do
osećanja ravnodušnosti bezmalo svi navodno čekaju da im se stvarno desi
nešto stvarno. Izgleda da je nastup Ejmi Vajnhaus bio nešto i suviše
stvarno. U to ime - živela Ejmi!