уторак, 17. април 2018.

NIK KEJV I TITO



Piše: Rastko Ivanović

Sve se ovo odista dogodilo. Manje-više. Jer u ljubav se baš kao i u smrt ne može kročiti dva puta. Štaviše i jedna i druga će zakucati na naša vrata kada za to dođe čas, ali kad god da to bude mi ćemo svakako biti zatečeni. Valjda je to zato što su i ljubav i smrt jedino Stvarno u našim životima i upravo stoga u njih možemo zakoračiti čak i manje nego u Heraklitovu reku.

8. maja 2017. na otvaranju festivala "Beldocs" našla se priča Nika Kejva o njegovom velikom porodičnom gubitku, ostvarenje Endrua Dominika, film "Još jednom s emocijom".

Nevena i ja smo se našli na dogovorenom mestu u 19.50. Bila je odevena u neki crveni kaputić koji joj je stajao kao saliven. Ali ma šta da je nosila Nevena je baš uvek delovala kao da kroz nju sija jutarnja svetlost. Ono što me je posebnio uzbuđivalo kod Nevene bio je njen glas. A glas je uvek ona mrlja koja nas obeležava. Jer naš je glas nepobitno obeležen grehom naše jedinstvenosti. Moglo bi se čak reći da je on poput otiska prsta. Jer uvek postoje neki Pavlovići, neki Jovanovići, neki Ivanovići, neke Ive, Mine ili Jovane. Jer kako to na jednom mestu kaže Julija svom voljenom samo je tvoje ime moj neprijatelj. Jer ime je uvek generičko, svojim imenom uvek pripadamo nekom drugom. Ali glasom ne. A Nevenin glas bio je neuporediv. Praktično je svaki njen iskaz bio kao notni aranžman koji se neće više nikada ponoviti. Govorila je tako da sam uvek morao da se nagnem u pravcu nje kako bih je čuo. Ponekad bi zacvrkutala poput kakve devojčice, u čijem glasu je uvek postojalo to šaputavo "Slušaj". I ja sam je zaista uvek i slušao. Tog 8. maja mi je govorila nehajnim tonom dok smo čekali da počne film kako je pre par godina na plaži igrala bič volej s nekom drugaricom kad joj je prišla ekipa neke televizije da je zamoli za komentar koji će biti emitovan u okviru vremenske prognoze. Pomislila je da je u pitanju tim neke bezvezne televizije a la Hepi kad ono RTS. Zamolila je da joj slikaju samo glavu, nikako ne i kupaći kostim. Jer takva je bila Nevena. Kao obećanje nekih slatkih i uzbudljivih stvari koje će vam se u jednom trenutku desiti ali za kojim morate da budete spremni da u kontinuitetu žudite.

Pa ipak, u jednom trenutku Nevena se prisetila i jedne male orgije s plaže od pre nekoliko godina. Kako je otkopčala farmerke jednom tipu i počela da se igra sa njim. Tek kada je ovaj svršio Nevena ga je stavila u usta. On se potom sagnuo i počeo da je ljubi u leđa. A Nevena je potom zgrabila njegovu glavu obema rukama i zarila je među svoje zamamne grudi. Uskoro su počeli ponovo i opet je bilo dobro kao i prvi put.

Nakon poslednje Nevenine reči počeo je i Dominikov film. Iz carstva Erosa prešli smo u ono Tanatosa.

U svet nezaceljenog gubitka Nika Kejva izazvanog preranom smrću njegovog sina usled nesrećnog događaja. A smrt je oduvek imala centralno mesto u stvaralaštvu ovog autora. Takoreći Kejv je godinama igrao valcer sa njom. Kitio je, vrteo, draškao i ukrašavao. Između ostalog i u spotu za pesmu "Where the Wild Roses Grow" punom motiva iz Mileove "Ofelije". Po tom duetu s Kajli Minog, i najšira publika, među kojom i Nevena je prvi put i čula za Kejva. Po završetku filma Nevena je pozdravila i Ivanu, našu vrsnu teoretičarku, koju je Ćirjaković u jednom svom tekstu izjednačio s Bin Ladenom. Valjda zbog Ivanine malograđanske hipersenzibilisanosti za visokoplafonstvo u kome dakako nema mesta za taj vazda prljavi Orijent. Upravo zato sam i rekao Neveni da slobodno pozove jednu Ivaninu drugaricu Tanju jer je to društvo baš za nju. Naime, Nevena je marila za damstvo kao takvo, za svet u kome devojčice nose bele haljine za izlazak i crne cipele za izlazak kako bi i nepoznati istog časa uvideli koliko su one zapravo fine.

Po završetku filma pridružila nam se naravno i Vesna, ali nas je ostavila zgrožena Neveninim opisom kako Milan Popović, Severinin bivši idealnu ženu doživljava kao kravu muzaru. Nešto ranije ja sam opustio atmosferu starom pričom o tome kako Jelena Trivan pokušava da uključi klimu daljinskim za DVD.

U "devedesetpetici" na putu kući Nevena mi je pričala kako je prvi ozbiljan momak njene starije sestre Ane bio pisac i dramaturg Miomir Petrović. Takođe mi je pričala i o tome kako je Ivana zgađena što joj je mlađeg brata zavela nekakva odvratna "splavaruša". Naposletku, Nevena je akcentovala i kako u njenoj kući komunizam nikad nije bio na ceni i kako je svojevremeno dok je radila kao lekar na školskim ekskurzijama, muvao neki bogataš, odurna titoistička svinja iz Crne Gore, čija ćerka je Nevenu jednom prilikom molila da išutira neku mačku odranih leđa jer ako je tako ružna ta mačka mora i da je zla. Nevena puna razumevanja za sve oko nje pokušala je da razuveri devojčicu kako ružno nije sinonim i za zlo i kako ta mačka uopšte nije kriva zato što tako izgleda. No devojčica je bila uporna i kada je njen tatica došao on je odista i zgromio nesretnu mačku. Ergo titoisti su zli. Šalim se.

U svetu, koji se konstantno kreće od ne zna se čega ka ne zna se čemu i u kome staro još uvek nije umrlo a novo se još uvek nije rodilo potrebno nam je nešto novo. A ne nacionalističko orgijanje i pseudo-intelektualna bljutavost jugonostalgičarskog štimuinga. Gledajući u Nevenu shvatio sam veoma brzo da je za mene upravo ona vernost tim stvarima koje će tek doći. Spasenje svega onoga što nikada nije ni bilo. Obećanje da će naposletku posle svega ipak lepota spasiti svet. Gledajući je tako ljupku i neulovljivu sa gotovo zanosno vilinskim izrazom lica krenuo sam ka njoj. Odlučio sam da je zgrabim. Ili ipak ne. Jer ovo nije "Seks i grad" kao što mi Nevena nikada nije ni ispričala onu slatku malu storiju o orgiji s plaže.

https://sveoneveni.blogspot.rs/

http://fluidnizivot.blogspot.rs/2017/05/beldocs-2017-jos-jednom-s-emocijom-one.html

https://fluidnizivot.blogspot.rs/2017/10/nik-kejv.html

Нема коментара:

Постави коментар