петак, 1. март 2019.

ODAVNO MRTAV


Posni keks "Avala" koji se duboko umače u "Eurokrem", čaša tople koka kole, brundanje o tome koliko koga čeka robije. "Novogodišnja bajka" na RTS-u, božićna noć koja se pretvorila u američku, univerzalizam kao nešto za sve što se preobrazilo u globalizam kao vlast nad svime. Zatvorski dani teku sporo i dosadno bez cilja i bez smisla. Sramota i beda sahraniće me i pre nego što to učini zemlja. Jer, to je život moj. Od iluzija živimo, ali od njih i ginemo. A ja sam od ove moje, već odavno mrtav. 

(Beograd, 3. januar 2019)

четвртак, 28. фебруар 2019.

ŽIVOT


Sve je nastalo na pepelu i krvi. Svaki je dokument civilizacije, istovremeno i dokument varvarstva. Apotekarski čisti cogito dobrano izbeljene Evrope to ne želi da shvati. Sve što mu ne odgovara on smešta na svoju perferiju. Tamo gde bujaju med i krv.

Zato je i Balkan nesvesno Evrope. Večito živo bure baruta. Skladište uvek dobrodošle krvi. Jer tamo gde se proliva krv, tu se nalazi realnost. Ali istorija je otpevala svoje. I sada se vratila. Na kratko. Bilo je to buđenje na blic.

Regionalni filmovi, regionalne produkcije, regionalna saradnja. Pišem ovo, uspavan terapijom, u zatvorskoj bolnici dana 29. novenbra 2018, dok u pozadini "zuji" regionalna serija "Pogrešan čovek". Poslastica za ljude bez života koji gledaju u ljude bez života.

Da li to što ovo pišem znači da imam bilo kakav život?

(29.11.2018.)

среда, 27. фебруар 2019.

DEMOKRATIJA SADA


Hiljade slika rata, koje poput hiljade pacova rovare po mojoj glavi. Nica, London, Pariz, Minhen, Gvantanamo.

Nema pregovora o zapadnjačkom načinu života.

U ponedeljak ćemo se dogovoriti da se malo bavimo politikom, a u utorak ćemo u novom tržnom centru pogledati novi gladijatorski ep Ridlija Skota da bi u sredu zaboravili šta smo ono naumili u ponedeljak.

Demokratija kao takva, sada i ovde.

Ako smo protiv Putina onda je dozvoljeno biti samo za nekog uglađenog tehnokratu s obaveznom IT kacigom na glavi, koji će raditi isto sve što i Putin samo malko bolje.

Rusija, Francuska, Srbija, kada je alternativa u pitanju neke bitne razlike ni nema. Jer prava i istinska alternativa danas nije na meniju. Samo banane i pornografija. Jer to je nama naša vrla nova demokratija dala.

(subota, 17.novembar 2018)

уторак, 26. фебруар 2019.

IZGUBLJENI SAN


Zagledani i uspavani.
Melanholični i nostalgični.
Zaljubljeni u ono što nikad nije bilo, a tražimo ga u prošlosti.

Taoci jedne kulture, koja nas je sve smestila svuda i nigde.Taoci jednog sveta koji punom brzinom, s jednom ispumpanom gumom ubrzava u prazno. A kao da neki drugi pravac i postoji. Jer gotovo je sa snom. To je najbolji izraz za svaki pa i za američki san. Izgubljeno - propalo.

(29.11.2018.)

понедељак, 25. фебруар 2019.

STRAH


Strah od sveta uvek je obligatorno vezan za strah od sebe. Strah od smrti kao strah od neostvarenog života. Grebemo i grizemo, ali noktima uvrek ostajemo prikovani za dno.

(29.11.2018.)


субота, 8. септембар 2018.

NAŠ DAN ĆE DOĆI


Lepa je bila kao vrt u proleće u času kada nastupa jutro. I kada bi sklopio oči, on bi video samo nju.

Sećao se dana kada bi joj svetlost jutarnjeg sunca padala niz lice i davala njenoj kosi nekakav crvenkast odsjaj.

Takva mu je došla i te večeri pred vrata njegovog stana. Bila je prva noć jeseni i to godišnje doba je pored potrebe za još jednim ćebetom budilo i neke druge, jednako stare navike

Kao što je bila ona za njim.

Kao i ona i on je nekada imao snove deteta.

Sanjao bi o polju i o šumi, o nepreglednim avenijama, o bulevarima snova, o bulevarima utopija, o nepresušnom ritmu tam-tama. A onda bi se probudio i njegov bi dan bio pun jutarnje radosti i veselja. A onda su došli i oni teški snovi. Snovi koji su ga plašili i koji su ga terali da misli da je noću već jutro. Ali noć je uvek nekako bila lepša od jutra. Od dana i od sveta koji je predstavljao zaveru buke.


A noću, noću bi sve zanemelo. Čuo bi se samo zvuk zvona, čulo bi se samo duvanje vetra, čulo bi se samo šuštanje drveća i huk reke. I tek ponekad lepet krila neke ptice.

I onda, kada se pojavila ona sve je ponovo poprimilo nekakav smisao. Njeno lice za njega je predstavljalo obrise nekog novog sveta, nekog novog jutra, nekog svetlucanja koje će tek poprimiti obrise jutra.

I kako je vreme prolazilo gde god bi utekao u mislima naleteo bi na nju. I zato je rešio da pobegne. Da ode negde daleko, daleko.

Jer bilo je previše svega. Previše informacija, previše događaja, previše svega. Njujork, London, Pariz, Minhen, Nica, Gvantanamo. Hiljade slika rata koje su njegovom glavom rovarile kao hiljade pacova. Hiljade alarma automobila koji bi zasvirali u isti čas. Činilo mu se da će mu glava eksplodirati, da će od njegovih snova ostati samo esidom rastopljena rejv zastava iz nekih prošlih vremena. Ali istina, istina je bila da je za njega ljubav prema njoj prerasla u bolest zavisnosti i da je, jednostavno, želeo da pobegne od nje.

Ali u tome nikako nije uspevao.

Ponoć je već odavno prošla kada je zazvonila na njegova vrata. Lepa kao prvog dana kada je ugledao kada se kao neka mala devojčica, ramena podignutih u vis, prislanjala uz zgradu Pozorišta na  Terazijama.

Bila je doktorka u gradu u kome više nije bilo mesta ni za koga. Osim za nekolicinu odabranih. Kriza nije stigla, niti je prošla. Jer kriza je već odavno bila tu. Istorija je priredila več dovoljno krvavih prizora da je otišla na dug i zaslužen odmor. Vrata su bila na mestu prozora, a prozori na mestu vrata. Naša se duša menjala za opušak džointa.

Nedostajalo je i reči kako bi se opisala katastrofa. Reči kao da su morale da spuste svoju zastavu na pola koplja i da se ponovo rode iz vlastitog pepela. Kako bi opisale katastrofu, ali kako bi opisale i njenu lepotu. Lepotu tog njenog, vanvremenog lica. Lica na kojem su obigravali čudljivost vetra, plač oblaka i radost jutarnjeg sunca.

Tog lica, tog lica koje je predstavljalo najlepše, ali i najjače osvetljeni deo univerzuma. Tog lica, tog lica koje je, za njega predstavljalo najlepši cvet na toj staroj biljci zvanoj čovek.

Tog lica, tog lica, pred kojim je sve kao rukom bivalo odneseno. Prišao joj je, pustio "Dnevnik jedne mladosti" i obrnuo je kao prvi put kada su negde u tmini noći zaplesali. Kada je ploča počela da preskače i njegova ruka koja se spustila tamo gde je koža ubedljivo najmekša lagano je zastala.

Nije mogla da veruje kada joj je rekao da odlazi. Sutradan za brančom, pitala se kuda idu svi ti ljudi kada napuste Beograd? U Diznilend ili iz Diznilenda? 

Jer ceo svet je podsećao na podivljali Diznilend s Pajama i Šiljama s motornim testerama i pantalonama umrljanim spermom.

Ceo svet je, naprosto, bio divalj u srcu i udaren u glavu. Ali taj Linčov film njih dvoje nikada zajedno nisu gledali. Niti će. Jer kasnije je bilo kasno za sve. Pa i za njih.

Dogovorili su se da se vide još jednom pre njegovog odlaska. I videli su se. Želela je da samo za njega inscenira "kišnu scenu" iz jednog od njegovih omiljenih filmova, "Bijond Hipotermia". Ali su onda odlučili da samo prošetaju. Jer ona je bila njegova mala devojčica, raskošnog osmeha i nimalo hrišćanskih grudi, pored koje je život nalikovao na čudo ili na kakav san.  

Šetalu su i šetali i šetali...

A onda je zazvonio telefon. Bila je to njena trudna sestra. Dan D je došao. Porođaj je bio pred vratima. Ispraznio je džep do kraja kako bi taksi zaobilaznim putem stigao do Kraljice Natalije. Na rastanku joj je samo namignuo, kao i ona njemu.

Ujutru se rodila mala Nada. U svetu, u kome nije nedostajalo nadi, već su naše nade bile bez društva, naše vreme je tek tragalo za svojom isinskom zorom. Za nekim novim početkom.

Kada se porođaj završio sjurila se u njegovu ulicu. Vrata njegovog stana su bila otvorena, ali njega nije bilo.

Pored starog i pohabanog gramofona stajao je "Dnevnik jedne mladosti" s natpisom "ako ikada budeš usamljena" i kartom do destinacije na koju je otišao i porukom "Naš dan će doći".

Ljudi ti ulaze u život, i napuštaju ga. Stvari se u jednoj tački sustiču, a onda odlutaju nekim svojim Mlečnim putem, ali ljudi, koje volimo zauvek ostaju urezani u našim malim CRVENIM SRCIMA. 





петак, 7. септембар 2018.

MISLI DOBRO


Alber Kami na jednom mestu piše da savršenstvo obituje u jednostavnosti. A ako je tako onda i oprostiti, verovatno, znači isto što i uprostiti. Nadam se da je tako i sa upućivanjem izvinjenja. I u tom smislu ja mogu samo da uputim jedno veliko izvinjenje Vama i celokupnoj Vašoj porodici zbog sveg zla koje sam vam naneo.

Jasno je da u staroj dijalektičkoj utakmici između Dobra i Zla, ono potonje odnosi prevagu tako što ostavlja svet u večitoj zavađenosti i baš zbog toga mi moramo stalno da činimo i da mislimo dobro baš kao što ste mi Vi predložili u jednoj predivnoj SMS poruci od novembra 2017. godine. Poruci, koja je bila samo jedan od mnogobrojnih dokaza zašto ste Vi ubedljivo najdivnija osoba koju sam upoznao. Jer, biti u Vašem društvu isto je što i biti u društvu neke devojčice, pored koje je život nalik na san ili na kakvo čudo! I zato Vam želim da nikad ne skrećete pogled sa svoje svetlosti i da zauvek nastavite da blistate u svom punom sjaju.

Jer bez Vas ovaj svet je samo beskrajni plavi krug lišen svoje najsjajnije zvezde u njemu.

Još jednom izvinite zvog svega od marta 2018. do danas za šta sam samo i isključivo kriv ja. Hvala Vam i ŽIVELI!