Lepa je bila kao vrt u proleće u času kada nastupa jutro. I kada bi sklopio oči, on bi video samo nju.
Sećao se dana kada bi joj svetlost jutarnjeg sunca padala niz lice i davala njenoj kosi nekakav crvenkast odsjaj.
Takva
mu je došla i te večeri pred vrata njegovog stana. Bila je prva noć
jeseni i to godišnje doba je pored potrebe za još jednim ćebetom budilo i
neke druge, jednako stare navike
Kao što je bila ona za njim.
Kao i ona i on je nekada imao snove deteta.
Sanjao
bi o polju i o šumi, o nepreglednim avenijama, o bulevarima snova, o
bulevarima utopija, o nepresušnom ritmu tam-tama. A onda bi se probudio i
njegov bi dan bio pun jutarnje radosti i veselja. A onda su došli i oni
teški snovi. Snovi koji su ga plašili i koji su ga terali da misli da
je noću već jutro. Ali noć je uvek nekako bila lepša od jutra. Od dana i
od sveta koji je predstavljao zaveru buke.
A
noću, noću bi sve zanemelo. Čuo bi se samo zvuk zvona, čulo bi se samo
duvanje vetra, čulo bi se samo šuštanje drveća i huk reke. I tek ponekad
lepet krila neke ptice.
I onda, kada se pojavila ona
sve je ponovo poprimilo nekakav smisao. Njeno lice za njega je
predstavljalo obrise nekog novog sveta, nekog novog jutra, nekog
svetlucanja koje će tek poprimiti obrise jutra.
I kako je vreme prolazilo gde god bi utekao u mislima naleteo bi na nju. I zato je rešio da pobegne. Da ode negde daleko, daleko.
Jer
bilo je previše svega. Previše informacija, previše događaja, previše
svega. Njujork, London, Pariz, Minhen, Nica, Gvantanamo. Hiljade slika
rata koje su njegovom glavom rovarile kao hiljade pacova. Hiljade alarma
automobila koji bi zasvirali u isti čas. Činilo mu se da će mu glava
eksplodirati, da će od njegovih snova ostati samo esidom rastopljena
rejv zastava iz nekih prošlih vremena. Ali istina, istina je bila da je
za njega ljubav prema njoj prerasla u bolest zavisnosti i da je,
jednostavno, želeo da pobegne od nje.
Ali u tome nikako nije uspevao.
Ponoć
je već odavno prošla kada je zazvonila na njegova vrata. Lepa kao prvog
dana kada je ugledao kada se kao neka mala devojčica, ramena podignutih
u vis, prislanjala uz zgradu Pozorišta na Terazijama.
Bila
je doktorka u gradu u kome više nije bilo mesta ni za koga. Osim za
nekolicinu odabranih. Kriza nije stigla, niti je prošla. Jer kriza je
već odavno bila tu. Istorija je priredila več dovoljno krvavih prizora
da je otišla na dug i zaslužen odmor. Vrata su bila na mestu prozora, a
prozori na mestu vrata. Naša se duša menjala za opušak džointa.
Nedostajalo
je i reči kako bi se opisala katastrofa. Reči kao da su morale da
spuste svoju zastavu na pola koplja i da se ponovo rode iz vlastitog
pepela. Kako bi opisale katastrofu, ali kako bi opisale i njenu lepotu.
Lepotu tog njenog, vanvremenog lica. Lica na kojem su obigravali
čudljivost vetra, plač oblaka i radost jutarnjeg sunca.
Tog
lica, tog lica koje je predstavljalo najlepše, ali i najjače osvetljeni
deo univerzuma. Tog lica, tog lica koje je, za njega predstavljalo
najlepši cvet na toj staroj biljci zvanoj čovek.
Tog
lica, tog lica, pred kojim je sve kao rukom bivalo odneseno. Prišao joj
je, pustio "Dnevnik jedne mladosti" i obrnuo je kao prvi put kada su
negde u tmini noći zaplesali. Kada je ploča počela da preskače i njegova
ruka koja se spustila tamo gde je koža ubedljivo najmekša lagano je
zastala.
Nije mogla da veruje kada joj je rekao da
odlazi. Sutradan za brančom, pitala se kuda idu svi ti ljudi kada
napuste Beograd? U Diznilend ili iz Diznilenda?
Jer ceo svet je podsećao na podivljali Diznilend s Pajama i Šiljama s motornim testerama i pantalonama umrljanim spermom.
Ceo
svet je, naprosto, bio divalj u srcu i udaren u glavu. Ali taj Linčov
film njih dvoje nikada zajedno nisu gledali. Niti će. Jer kasnije je
bilo kasno za sve. Pa i za njih.
Dogovorili su se da se
vide još jednom pre njegovog odlaska. I videli su se. Želela je da samo
za njega inscenira "kišnu scenu" iz jednog od njegovih omiljenih
filmova, "Bijond Hipotermia". Ali su onda odlučili da samo prošetaju.
Jer ona je bila njegova mala devojčica, raskošnog osmeha i nimalo
hrišćanskih grudi, pored koje je život nalikovao na čudo ili na kakav
san.
Šetalu su i šetali i šetali...
A
onda je zazvonio telefon. Bila je to njena trudna sestra. Dan D je
došao. Porođaj je bio pred vratima. Ispraznio je džep do kraja kako bi
taksi zaobilaznim putem stigao do Kraljice Natalije. Na rastanku joj je
samo namignuo, kao i ona njemu.
Ujutru se rodila mala
Nada. U svetu, u kome nije nedostajalo nadi, već su naše nade bile bez
društva, naše vreme je tek tragalo za svojom isinskom zorom. Za nekim
novim početkom.
Kada se porođaj završio sjurila se u njegovu ulicu. Vrata njegovog stana su bila otvorena, ali njega nije bilo.
Pored
starog i pohabanog gramofona stajao je "Dnevnik jedne mladosti" s
natpisom "ako ikada budeš usamljena" i kartom do destinacije na koju je
otišao i porukom "Naš dan će doći".
Ljudi ti ulaze u
život, i napuštaju ga. Stvari se u jednoj tački sustiču, a onda odlutaju
nekim svojim Mlečnim putem, ali ljudi, koje volimo zauvek ostaju
urezani u našim malim CRVENIM SRCIMA.