понедељак, 28. август 2017.

NEMA POVRATKA DOMU


Piše: Rastko Ivanović

“... Kad bi nas neko upitao šta je najdragocenija osobina kuće, rekli bismo: kuća pruža utočište sanjarenju, kuća štiti sanjara, kuća nam dozvoljava da mirno sanjamo”. Ali, ponekad je dovoljno tako malo da se ovo dnevno sanjarenje preobrazi u košmar. Dovoljno je da se u nekom poznatom prostoru neka lepa lampa sasvim iznenada podigne u vazduh sa stola i situacija će odjednom postati uznemirujuća. Lampa, sto i soba su ostali isti, ali kako je sama situacija postala uznemirujuća, mi nalazimo da je ona, budući da zbog stanja naših živaca ne možemo da je objasnimo postala teskobna ili zastrašujuća. Takav princip upravlja svim onim situacijama, koje računaju na duhove i druge natprirodne sile, koje se pojavljuju onog časa, kada stvari krenu kako ne treba.

Godine 1919, Sigmund Frojd je na ovu temu napisao esej pod imenom Das Unheimliche. Ovaj termin je već uveliko postojao u nemačkoj kulturi, a sam Frojd ga je pronašao u rečniku zadržavši se na Šelingovoj definiciji ovog pojma, koja veli da je tu reč o nečemu što je trebalo da ostane skriveno ali je ipak izbilo na površinu, na svetlo dana. Još pre Frojda, Ernst Jenč je 1906. godine napisao svoju Psihologiju uznemirujućeg. U ovom delu, Jenč ovo osećanje definiše kao nešto nesvakidašnje što kod nas izaziva nedoumicu s kojom jednostavno ne možemo izaći na kraj.

Frojd prihvata Jenčovo shvatanje uznemirujućeg kao suprotnosti svemu što poimamo kao spokojno i udobno, primetivši usput da nije sve što je neuobičajeno obavezno i uznemirujuće. Pritom, pozivajuči se na Šelinga, Frojd primećuje da uznemirujuće podrazumreva i povratak potisnutog, kada nešto što je zaboravljeno, ispliva i poremeti naš svakodnevni raspored časova. Tada mi počinjemo da se u našem vlastitom domu osećamo bezdomno, maglovito, nejasno i strano. Baš kao junaci Linčovog filma “Izgubljeni autoput”.

Protagonisti ovog Linčovog remek-dela iz 1997. godine, braćni par Fred i Rene Medison su svoji uzajamni zarobljenici ali i zarobljenici svog životnog prostora. Kuća u kojoj oni žive mračna je i zagušljiva. Kroz uske prozore, koji su pride opskrbljeni video-kamerama dopire vrlo malo svetla. Same svetiljke u art deco stilu tome dodatno doprinose budući da nisu nimalo svetle. Sobe u kući su prostrane i ogoljene i izrazito niskog su stropa. Dekoracija je zagasito crvena i smeđa i ona svojim beživotnim bojama takođe apsorbuje i poništava samu svetlost. Hodnici koji povezuju sobe još su mračniji, pa kada Fred uđe u jedan od njih čini se kao da lagano nestaje. Nameštaj, koji se nalazi u centru domaćinstva pripada pedesetim godinama prošlog veka. Čine ga ikonične tvorevine modernog dizajna stolica Dijamant Herija Bertoje i Eliptični sto braćnog para Ims. Ovi komadi nameštaja svojom fluidnom, mobilnom gotovo pa vazdušastom strukturom, koja omogućava da kroz njih protiče prostor predstavljaju suštu suprotnost nekadašnjem buržoaskom enterijeru. Enterijeru, koji je funkcionisao kao prirodni produžetak starog patrijarhalnog poretka, koji nam je pretećim prstom pokazivao gde šta treba da bude. Za razliku od njega, novi komadi dizajna pokazatelj su novog vremena, u kojem stvari ne mogu na duži rok zadržati niti isti smer niti isti oblik. Naprotiv. Sve se menja i sve nestaje istom brzinom kojom se i pojavljuje. Zarobljeni smo u promiskuitetu svih mogućih mreža i svih mogućih znakova. Naši identiteti su nestabilni i promenljivi i menjaju se lakše nego pol i naša boja kose. Utoliko je misterija glavne junakinje Izgubljenog autoputa Rene misterija lika kao nameštaja. Kao bizarnog, reklo bi se začudnog asemblaža, koji se proširuje kako film sve više odmiče. Tako imamo Rene kao asimetrični sto, kao crnu lampu, kao čisto staklo, da bi stvari kulminirale njenom mutacijom u vlastitu dvojnicu Alis. Jer, napokon, šta smo drugo mi, ako ne seksualni nameštaj, koji se neprekidno rearanžira. I čija je najveća tajna u nedostatku, u praznini same tajne. Na kraju, kada načinimo pun krug mi se vraćamo u početni položaj. Zajedno s junacima ovog filma. Vraćajući se beskonačno zamornom bivanju samim sobom. Bez mogućnosti bekstva. I bez mogućnosti povratka domu.

Domu, koji je oduvek tamo negde drugde, baš kao i mi.


Нема коментара:

Постави коментар