Piše. Rastko Ivanović
Godine 1912. Apoliner je govorio o novim izvorima nadahnuća: "Prospekti, katalozi, posteri, reklame svih vrsta", u kojima je sadržana poezija našeg doba. Istorija te ideje je poznata, baš kao i njeni junaci, Pikaso, Arp, Dišan, Šviters, Ernst - spomenimo samo nekolicinu. Umetnost se ne stvara, već se pronalazi. Sve se prihvata kao njena građa. Šviters je za svoje pesme skupljao odlomke razgovora, isečke iz novina. Eliotova Pusta zemlja je kolaž, kao i Paundovi Cantos.
Tehnika kolaža, ta umetnost preslaganja fragmenata prethodno postojećih slika na takav način da tvore novu sliku, najvažnija je inovacija u umetnosti 20. veka. Pronađeni predmeti, slučajne tvorevine, ready-mades (masovno proizvedeni artikli unapređeni u umetničke predmete) ukidaju razdvanje umetnosti i života. I ono što je uobičajeno može biti čudesno ukoliko se tačno sagleda, ako se prepozna.
Ne vidimo li to možda i najbolje u delu reditelja Dejvida Linča?
Verovatno najvećeg živog američkog filmskog autora, čije celokupno delo vibrira između realnog i imaginarnog, između postojećeg i nemogućeg.
Uostalom, setimo se samo scene iz Vinkijevog restorana u Malholand Drajvu. Na prvi pogled sve deluje obično. Plastična hrana, plastično posuđe, plastični stolovi. Psihoanalitičar i njegov klijent, dve devojke, prostituka i kriminalac. Reditelj ne traga za sociološkim aspektima njhove egzistencije, već nam servira stereotipni pop-artistički prikaz realnosti u postindustrijskom društvu. Takoreći teologiju uličnog ćoška Amerike oko nas.
Ali, ono što se krije ispod površine, ispod tog idiličnog američkog raja uvek je nešto zastrašujuće. Preteće. Maglovito. Nešto što čini da se mi kao gledaoci, zajedno s junacima Linčovih filmova osetimo kao da smo nasukani na nepoznatoj geografiji naših vlastitih života.
A isto ćete se osetiti i dok posmatrate seriju Linčovih slika na izložbi "Male priče", u sva tri izložbena prostora Kulturnog centra Beograda, u periodu od 1. pa do 30. septembra 2017. godine.
Нема коментара:
Постави коментар