петак, 4. август 2017.

MADLENA



Piše: Rastko Ivanović

“Šta je Madlena?” To je pitanje, koje nam se postavlja u jednom trenutku filma "Immemori", Krisa Markera. Madlenu je otkrio Prust kada je svoj kolač umočio u čaj i počeo da putuje kroz vreme, vraćajući se u prošlost, to jest, vraćajući prošlost nama.

U tom smislu, Markerov doprinos izgubljenom vremenu je pre prustovski nego frojdovski, budući da se drži mogućnosti iskupljujućeg oporavka prošlosti pre nego što traga za njenim potisnutim sadržajem zakopanim negde duboko u našoj fragmentiranoj sadašnjosti. Ali, na posletku to je uvek potraga za jednom prošlošću, koja je nemoguća, koja kao takva nikada ni nije postojala.

U njoj Marker uvek pronalazi obrise Hičkokove "Vrtoglavice", filma, koji je koliko metafora o padu i o prostoru, toliko i metafora o nečem što je još daleko teže predstaviti, a to je vrtoglavica vremena. I Marker kruži oko ovog filma, uhodeći njegove tragove, na isti onaj način, na koji protagonista "Vrtoglavice", detektiv Skoti Ferguson kruži oko objekta svoje želje, misteriozne Madlen, odnosno Džudi. Žene, koja je objekt umetnosti, taj mračni predmet muškarčeve želje.

No, veza između njih dvoje je nemoguća, jer nije moguće biti u vezi, nije moguće biti u odnosu s umetničkim delom. U tom smislu, ona je iluzija, "materijalizovano ništa”, ili kako bi se to u lakanovskoj psihoanalizi reklo, simptom muškarca kao subjekta. Ali, u neku ruku i sam Skoti postoji samo kroz nju kao simptom, odnosno celokupna njegova egzistencija, od kada je upoznao zasniva se na njoj, kao simptomu, pa samim tim ukoliko ona ne postoji, možda je tek i muškarac žena koja misli da postoji.

No kako bilo, ona je ultimativna fantazija, taj nemogući, taj nepostojeći predmet želje.

A njeno lice, kao i lice brojnih Markerovih ili Godarovih junakinja, ili pak Premindžerove Laure je link s prošlošću, link sa našim izgubljenim sećanjima, metonimijski link s samom istorijom filma.

Te mašine, koja učestvuje u konstituiasnju našeg pogleda na svet, te tehnologije imaginarnog, te tehnologije varke, koja je stvarnija od stvarnorg, te laži, koja nam konačno govori istinu.

I u tom smislu, Madlena je događaj, događaj, koji je, čini se, nepovratno izgubljen. I da bismo ga rekonstruisali potrebna nam je upravo slika. Slika, koja provocira događaj, koji bi bio "linija bekstva” od ovog mrtvog vremena. Vremena, u kome ako već konačno verovanje mora biti verovanje u fikciju, onda nam danas nedostaju i bolja fikcija, ali i bolji snovi.

I zato sanjajmo ponovo, ali ovoga puta, znatno bolje.



3 коментара: