Приказивање постова са ознаком Emanuel Levinas. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Emanuel Levinas. Прикажи све постове

петак, 15. јун 2018.

ODAVDE DO VEČNOSTI


Piše. Rastko Ivanović 

Ti si svetlost koja se gleda sa pažnjom a čiji se smisao ne shvata. Ti si moja Biblija. I svakog dana ja se hranim tvojom čarima. Svakog dana se molim onom mom pozajmljenom bogu da vrati vreme na 25. februar kada sam na tvoje pitanje da li si me ti nečime naljutila odgovorio potvrdno. Ne mogu to sebi da oprostim. O drugim stvarima koje su tek posle usledile da ne govorim.

Devojčice moja najlepša tako mi nedostaješ. Jer bez tebe ja ni ne postojim. Nedostaje mi i ono prokleto nebo što ranjava a koje plače iza tvojih veđa ali mi nedostaje i tvoj osmeh koji okrepljuje. I tvoja reč i tvoja pojava i tvoje društvo koje gotovo uvek deluje kao najlepša moguća ekspedicija pravo u tišinu. I nedostaje mi ta moja mala devojčica kojoj je život tako tesan i koja večito traga za idealnim. I ne mogu da verujem da sam sam ti uradio to što sam ti uradio. I nisam nimalo srećan što sam u jednom trenutku postao toliko čvrst i u toj čvrstini neograničeno raspoloživ. I ogorčen sam na samog sebe što sam dozvolio da me naposletku proguta strast. A mi se uvek zaljubljujemo u drugog koji je za nas idealan kako bismo pobegli od sopstvenih manjkavosti i od sopstvenih nedaća. Ali takva kakva jesi ti za mene uistinu i jesi savršena. I popraviti te značilo bi samo pokvariti te. 

Na jednom mestu Levinas govori kako čoveka moramo da prihvatimo u njegovoj drugosti onakvog kakav on zaista i jeste. Što će reći da ne treba da pokušavamo ni da ga poboljšamo ni da ga pokvarimo ni da ga promenimo niti da ga asimilujemo već da ga jednostavno koliko je god to moguće očistimo od nas samih.

Jer drugi je zapravo svetinja a njegovo lice je to koje sprečava nasilje koje nas zaustavlja da ne dignemo ruku na osobu ispred nas.

I ti za mene upravo jesi svetinja. I baš zato mi je toliko žao što sam ti uradio ono što nikom ranije nisam. Jer ti zaslužuješ raj. Ti zaslužuješ samo ono što je dobro. Samo ono što je najbolje. Jer ti si to sunce koje sve obasjava. Toliko divna i toliko lepa da je čoveka strah i da pogleda u tebe. I uvek si kako sam imao običaj da ti kažem posve drugačija. Nekada sijaš kao sunce a onda preda mnom kao da se odjednom ukaže mesec kao bebino lice. Jer ti si i večno mlada i večno lepa i uvek savršena.

Najlepša žena na svetu.

Najdivnija prijateljica na svetu.

Najpametnija lepotica na svetu.

Uvek svoja i uvek savršena.

Nevena. Moja najveća a kad malo bolje razmislim i moja jedina ljubav.

Volim te! Do groba i nazad.

среда, 23. мај 2018.

LIBERALNI TEROR


 

Piše: Rastko Ivanović

Zamislite budućnost u kojoj gotovo da nema zločina, a ubistvo se doživljava kao fenomen iz prošlosti? Zahvaljujući predviđanjima o kojima izveštavaju tri prekognita (bića koja su sposobna da vide neku od mogućih budućnosti), policija lišava slobode potencijalne zločince pre nego što stignu da izvrše naumljeni zločin. Ali šta ako njihovi izveštaji ne budu tačni ili, još gore, budu pogrešno shvaćeni? Vagajući između društvene uređenosti, mita o sigurnosti i lične slobode, Filip K. Dik je ispisao jednu od svojih najzanimljivijih meditacija na jednu od njegovih već dobro poznatih tema. U pitanju je čuvena kratka priča po imenu "Suvišni izveštaj". Priča koju će i Stiven Spilberg pretočiti u istoimeni film. A veoma sličnu varijaciju na zadatu temu pronalazimo i u filmu Dejvida Kronenberga, ostvarenju "Dead Zone". U njemu glavni junak nakon teškog udesa stiče proročke moći koje na kraju filma koristi kako bi ubio političara čiju buduću sudbinu zločinca precizno predviđa.

Ne vidimo li iz ova dva primera i scenario rata u Iraku na delu?

Rata koje su Sjedinjene Američke Države povele kako bi eliminisale zločin u samom njegovom zametku. Jer je razlog pozivanja na rat uistinu bio zločin koji se ni nije odigrao. Naime, posredi je bila sumnja u Sadamovu upotrebu oružja za masovno uništenje. No mi nikada ne možemo znati da li će se neki zločin zaista i odigrati tako da se u datom primeru radilo o realnom sprečavanju dakako virtuelnog zločina.

Ili malo drugačije rečeno scenario rata u Iraku na najbolji mogući način nam je pokazao da je sama demokratija danas najviše ugrožena upravo od njenih najgovorljivijih branitelja.

A ako makar malo ekstrapoliramo stvari videćemo i da se izvan egzemplara narečenog rata danas profiliše sistemsko deprogramiranje ne samo svakog zločina već i svega onoga što bi moglo da ugrozi naš uveliko uspostavljeni policijski sistem planete. Jer aktuelna "politička" moć upravo i prebiva u ovoj moći odvraćanja, u ovoj vrsti razbujale javne higijene a svojstvene vremenu utemeljenom na vrednostima kukavičjeg bezbedonosnog konzervativizma i njemu sapripadnom duhu pacifikacije.

I sam sam imao prilike da se uverim u ovu moć "nulte inteligencije" u sredu 16. maja 2018. godine. Tom zgodom zaputio sam se ka prostoru Kulturnog centra Grad. U ovom zdanju podno Brankovog mosta tog dana se odigravalo premijerno izdanje festivala izraelskog LGBT filma pod imenom "Falafel". Prvi festivalski dan je bio obogaćen i izložbom fotografija "Šareni baloni" koju potpisuje naša istaknuta umetnica, kolumnistkinja i esejistkinja Lazara Marinković kao i potencijalno veoma zanimljivom tribinom pod imenom "LGBTi i egzistencija" koja je u kontekstu aktuelnog Tel Aviva neminovno pozivala i na otvaranje pitanja homonacionalizma i pinkvošinga u kojima razlika najčešće samo služi kao izgovor za temeljnu i isto tako sveobuhvatnu vladavinu Istoga koja se kao po pravilu uspostavlja kako bi očuvala ultrakonzervativni status-kvo.

Međutim, čekajući na početak izložbe u susret mi je pohrlila jedna od organizatorki događaja i osnivačica organizacije "Haver Srbija" Sonja Viličić i u krajnje isledničkom tonu policijsko-higijeničarskog manirizma me priupitala "Izvolte?" Nakon što sam joj objasnio razlog svog dolaska usledilo je njeno "jel sigurno. Da niste slučajno došli nekoga da uznemiravate?"

Istina je da nas po definiciji sami bližnji uvek već uznemiravaju ali ova reč iako čini se da cilja na preciznu definiciju ipak ima običaj da funkcioniše krajnje dvosmisleno.

Naime, u svom primarnom obliku ova reč ukazuje na različite vidove nasilja veoma često vezane za silovanja i brutalna premlaćivanja koja van svake sumnje moraju biti najstrože kažnjena. Ali danas ova reč se uistinu najčešće odnosi na preterano približavanje jednog bića drugome. Jer današnja se vaskolika tolerancija upravo i temelji na dve teme. Jedna je naravno poštovanje različitosti a druga je navedeni strah od uznemiravanja.

Jer osnovno ljudsko pravo u našem pozno kapitalističkom društvu je pravo da se ne bude uznemiravan to jest da se ostane na sigurnoj distanci od drugih.


Ali izvan ove nazovi retoričke parade prava istina je da ja nikada u svom životu nakon iskustva jednogodišnjeg "prijateljstva" ne bih prišao pretpostavljenoj članici organizacije "Haver" i studentkinji odseka Sestrinstvo Medicinskog fakulteta u Beogradu na koju je gospođa Viličić izvolela aludirati. Nikakvog prilaska niti pokušaja kontakta apsolutno nije ni bilo.


Štaviše, uljudno sam se povukao s mesta događaja bez namere da ulazim u dublju raspravu. Sutradan sam poslao mejl u kojem navodim da je domaćin koji se smatra vlasnikom nekog posebnog mesta uistinu uvek već i stranac u svojoj vlastitoj kući. Jer kako je to na jednom mestu napisao Levinas domaćin je taj koji prima gostoprimstvo baš kao što ga i pruža u svom vlastitom domu koji mu čak ni ne pripada. A onaj koji prihvata prethodno je uvek morao biti prihvaćen od strane sebe samog.

Na poslati mejl dobio sam odgovor da će me sledeći put sa nekog dešavanja u organizaciji "Haver Srbije" izbaciti direktno policija. Što je veoma zanimljiv odgovor od jedne navodno emancipatorski rapoložene organizacije građanskog društva koja bi valjda po definiciji trebalo da radi na uspostavljanju disenzusa a ne očuvanju konsenzusa. Jer ovo prvo bi trebalo da nas vodi ka pravoj i istinskoj politici a ovo drugo pak ka očuvanju policijskog statusa kvo. Jer samo je politika ta koja nas od bučnih životinja lišenih prava na govor pretvara u bića koja zaista pričaju.

Ali u našem vremenu depolitizovane politike sasvim je izgledno da od ispravnog "lično je političko" u roku od odmah stignemo do njemu sasvim suprotnog i nakaradnog političko je lično. Na sam korak do kafanice, sudnice, ludnice.

Jer kako nam je to još pre dobrih 40 godina predočio Delez u svom kapitalnom delu "Kapitalizam i šizofrenija" pisanog ruku pod ruku s Gatarijem danas kapitalizam proizvodi šizofrreničare s podjednakim žarom s kojim proizvodi nove modele ovih i onih šampona i ovih i onih robnih marki. Pa otud ni nije čudno da jedna nevladina organizacija u svojim redovima ima člana koji je ujedno i poštovalac Margo Fontejn ali i osuđenog ratnog zločinca generala Ratka Mladića.

Jer to je nama naš vajni postmoderni "anything goes" trijumfalizam već poodavno dao.

Društvo u kome sve može samo radikalna promena ne. Društvo u kome sve može samo istinski dijalog ne. Društvo u kojem je Drugi naravno uvek dobar. Dokle god se ponaša i dokle god govori upravo kao Drugi. Jer u suprotnom i on će samo i isključivo biti tretiran kao obično ljudsko smeće lišeno bilo kakvih prava. Bilo da je završio u Gvantanamu ili u prostoru Kulturnog centra Grad pod trenutnom upravom organizacije, "Haver", MC Haver, ili UnderHaver Srbija.

Ali politička volja koja svuda oko sebe vidi i progoni sablasti i sama je po sebi već upravo sablasna. Ali i ranjiva.

I zato moramo napraviti rupu u zidu kroz koju će ući duh. Duh istinske slobode, pravde i demokratije. Jer nije li nasuprot našeg savremenog demokratskog overdouza istinska demokratija ono što će kako je pevao Valas Stivens tek reći sama budućnost.

четвртак, 17. мај 2018.

GOSTOPRIMSTVO


Piše: Rastko Ivanović

Prema rečima Emanuela Levinasa, čuvenog jevrejskog filozofa, domaćin koji nekog prima, domaćin koji se smatra vlasnikom nekog mesta uvek je zapravo i onaj koji je primljen u svoju vlastitu kuću. Jer on uistinu prima gostoprimstvo koje sam pruža u svojoj vlastitoj kući a koja mu u osnovi ni ne pripada. A onaj koji prihvata uvek je prvo bio prihvaćen kod sebe.

Hvala divnom timu organizacije Haver Srbija što su tako zorno usvojili ovu lekciju.