петак, 22. јун 2018.

PISMO ZA N.


Piše: Rastko Ivanović

Volim te više nego što iko ikoga voleti može i nikad prestati neću. Jer ljubav koju osećam prema tebi najdraža moja udaljila me je od svega što postoji na ovom svetu ostvaljajući mi mesta samo za tebe.  Tako da čak i kada sam okružen ljudima, čak i onim najbližim ja sada uvek ostajem sam. Jer toliko si mi opčinila um da on više ne može pojmiti ništa osim tebe. I svuda oko mene sjatili su se ljudi i žene lišeni ama baš ikakve pa i najmanje ljupkosti i samo si ti ta koja može obasjati moj život. Jer sva draž koja je nekoć postojala na ovome svetu sada se jednostavno slila u tebe. I moje oči i da hoće više ništa drugo ni ne primećuju.

Jer zbog tebe ja sam naučio da lutam. I da uvek uspem da odem negde drugde. Jer onog časa kada smo se sreli ti si mi podarila novu ulaznicu za život. I zato se svakog dana i svakog trena ja ponovo zaljubljujem u tebe. Jer u tebi uvek iznova ja mogu da otkrivam nešto novo. Jer meni koji je imao običaj da odbija ama baš svaki identitet ili da ga u najboljem slučaju nadopunjuje nekim drugim i novim identitetom koji naravno nikada nije bio moj ti si podarila jedan stalni, fiksni i nepromenljivi identitet. A to je identitet čoveka koji voli. A šta drugo bi zapravo i mogla biti ljubav?

Jer to je valjda ono stanje kada otkrijete da ste kadri za ono za šta niste ni znali da ste kadri. I zato mi ti danas toliko i nedostaješ. Jer si me ti najdraža moja uvek iznova hranila nekim novim gladima.

I zato se svi moji putevi i završavaju u tebi. A ti? Pa ti si ta koja se naravno nikad ni ne završava.

I zato ja danas neprekdino lutam i zato ja danas neprekidno kružim. Oko tvoje kuće, oko tvoje ulice i oko tvog kraja. Jer gde drugo pa i mogu da odem. Kad se svi moji putevi uvek završavaju na jednom te istom mestu.

Jer ponekad je potrebno i izmisliti sadašnjicu kako bismo imali gde da provedemo noć. A ti si tu sadašnjicu izmislila samo za mene.

I zato ja sada moram da ti dam ono što nikome nisam. A dati ono što se nema onome kome to ni ne treba tako se valjda na svim jezicima sveta piše upravo ljubav. I ponekad noću ja vidim jednu figuru. Figuru koja usamljeno tumara putem, krećući se nekim praznim i napuštenim pejsažem kružeči oko nekakve mrtvačnice.

I u tom trenu me probudi glas Ketrin Ferije koji kao da samo za mene peva kako je svet prazan i kako više ni ne želi da se vrati među žive. I tada shvatim da sam ta figura niko drugi do ja. Ja koji više ni ne želi da živi u ovom svetu ako pored sebe nema tebe.

Tebe koji si celokupni izvor za moju egzistenciju.

Najdraža moja Nevena.

Nevena.

Nevena.

Nevena.

Ne-ve-na.








Нема коментара:

Постави коментар