понедељак, 25. јун 2018.

OBEĆANJE


Rastko: žao mi je, ali ti moraš da razumeš to da sam ja ljubomoran na sve. To znači – ljubomoran sam i na kišu.
Nevena: Kako je moguće biti ljubomoran na kišu? 
Rastko: Ljubomoran sam i na ove čarape… 
Nevena: Zašto? 
Rastko: Zato što dodiruju ono što ja ne mogu… Ljube tvoju nogu. Ljubomoran sam i na ovo dugme. Nevena: Zašto na nevino dugme? 
Rastko: Uopšte nije nevino! Po čitav dan je sa tobom, a ja nisam.
Nevena: Pretpostavljam onda da si ljubomoran i na moje cipele? 
Rastko: Da. 
Nevena: Zašto? 
Rastko: Zato što će te odneti daleko od mene.

I nsam ja ljubomoran na Nevenine čarape samo zvog toga što je dodiruju već što one to rade neprestano. Jer stvari su te koje su uvek beskonačne i koje da bi nekoga ili nešto dodirivale to čak ni ne moraju da znaju. I upravo zbog svega toga ja sam beskonačno ljubomoran na njih. Jer naposletku ni ne posedujemo mi toliko stvari koliko stvari zapravo poseduju nas. A možemo li uopšte nekoga i voleti a da ga pride ne posedujemo? Jer ljubav bi i trebalo da je sušta suprotnost ovoj kapitalističkoj vrsti uspostavljanja odnosa. Jer dati ono što se nema onom kome to ni ne treba nije li to možda i najbolja definicija ljubavi. Ili kako bi Nansi nadopunio ovu Lakanovu jednačinu ljubav je popunjavanje jedne praznine drugom. To jest ona je veza sa svim onim misterioznim, sa svim onim tajanstvenim sa svim onim što je odsutno iz našeg sveta koji sadrži sve što što jeste. 

I u tom smislu ljubav se veoma često ispostavlja kao svoja vlastita nemogućnost. I stoga ja mogu voleti Nevenu čak i kada je ona odsutna. Jer to što je ja trenutno ne viđam ne znači automatski da ja nju ne volim. Uostalom, štaviše ljubav i jeste uspostavljanje njenog vlastitog obećanja o večnosti. 

Obećanja koje se uistinu nalazi u večnom nadolaženju. I zato odgovor na pitanje sa starog pariskog grafita, "Kada nam se oči dodiruju, da li je dan ili je noć?" je zapravo da tada nije ni dan ni noć već obećanje i jednog i drugog. 

Obećanje koje će se jednog dana možda ipak ispuniti, kao što ćeš mi možda jednog dana i ti ponovo doći najdraža moja Nevena. 

Rastko Ivanović

Нема коментара:

Постави коментар