Приказивање постова са ознаком Slavoj Žižek. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Slavoj Žižek. Прикажи све постове

уторак, 19. јун 2018.

KO NE VOLI CIPELE, NE VOLI NI LJUDE


Piše: Rastko Ivanović

Čuvenog francuskog pisca Žana Ženea uzbuđivao je prizor značke koji je krasio policijsku uniformu. Gomfitopička opsesija je seksualno uzbuđenje izazvano prizorom prelepih zuba. U filmu "Safe Place" iz 1971. godine glavna junakinja mlada devojka po imenu Noa razvija neobičnu seksualnu preokupaciju izazvanu ničim drugim do telefonskim brojevima. S druge strane, Džojs je bio opčinjen ženskim gaćicama dok su Dostojevski, Ficdžerald i Gete bili tipični footfetišisti. Štaviše, Getea je jedna od njegovih ljubavnica imala običaj da zove "Gospodinom Nežno Stopalo". Sveštenici iz reda Svetog Benedikta bili su ismevani zbog njihove fascinacije mekim donjim vešom. A ono što sve ove fetišiste možda najbolje opisuje je jedan aforizam velikog austrijskog pisca Karla Krausa. Kraus naime kaže da su fetišisti ubedljivo najnesrećnija stvorenja na ovoj planeti jer oni toliko žude za ženskim cipelama a na kraju su suočeni s činjenicom da moraju da podmire čitavu ženu.

No da li fetišiste možemo opisati kao beznadežne sanjare koji ama baš uvek promašuju širu sliku?

Slavoj Žižek daje odričan odgovor na ovo pitanje. Jer fetišisti nisu nekekvi sanjari izgubljeni u svojim privatnim svetovima, već su oni naprotiv realisti koji zahvaljujući svojim fetišima uspevaju da podnesu nepodnošljivu realnost prihvatajući stvari onakvim kakve one zaista jesu. 

Štaviše, čini se, da savremeni fetišizam možda i na najbolji način otkriva performativnu strukturu samog fenomena verovanja. Jer setimo se kako je još Paskal govorio "klekni i verovaćeš". Ili savremenijom formulacijom govoreći "klekni i poverovaćeš da si kleknuo upravo zato što veruješ".

Poznata je stara anegdota o Nilsu Boru, koji je iznad vrata svoga stana držao konjsku potkovicu kao amajliju. Kada ga je jedan kolega posetio priupitao ga je da li je moguće da on u te gluposti odista veruje. Bor mu je odgovorio da naravno da ne veruje u te gluposti ali da je čuo da one donose sreću čak i onima koji ne veruju. Jer nije bitno verovanje u neki konkretni sadržaj već je bitno verovanje u samo verovanje. I to možda i najbolje vidimo na primeru tradicionalne priče o Deda Mrazu. Roditelji voile da kažu da ubeđuju decu u njegovo postojanje za njihovo dobro. Ali reklo bi se da nisu deca ta koja veruju u njegovo postojanje već da su roditelji ti koji se pretvaraju da se pretvaraju da veruju u njegovo psotojanje kako bi očuvali vlastitu predstavu o nekakvom nevinom i o nekakvom bezgrešnom detinjstvu. 

Jer svi mi se u ovoj ili u onoj meri ponašamo po principu "ja znam da stvari ne stoje tako ali ipak".

Tako i ja znam da Nevenine cipelice nisu zaista magične ali je ono što ih čini takvim upravo sama Nevena. To šta ona jeste i to kakva ona jeste.

A nije li Nevena ljubav i ništa drugo osim upravo ljubavi. I nikakav mraz i nikakva zima nisu u stanju da ohlade tu ljubav. Jer njena unutrašnja toplina je tolika da je ne može umrtviti nikakva sanjiva zima. Jer njeno čelo je to koje je belo kao sneg, njena kosa je ta koja je zlatnoga odsjaja, a njene ruke su te koje su uvek lepše od ljiljana. 

I zbog nje me strast sve više i više obuzima dok plamen žudnje u meni sve jače i jače gori. I dovoljan je samo jedan pogled na njene crne sandale ili na njene sveže kupljene cipele da ja padnem u Salhetbetyu ili u plamen Jahve i da poželim da je metnem u svoje srce da ja kao prsten stavim na svoju ruku i da je odvedem pravo do onih selestijalnih visina. 









понедељак, 28. мај 2018.

DEMOKRATIJA



Piše: Rastko Ivanović

"Samo napred." "Uživaj više." Slogani poput ovih, koje upotrebljavaju Najk, odnosno MakDonalds, predstavljaju etičke imperative neoliberalne ere u periodu posle šezdesetih. To su poslednji preživeli moralni principi društva koje odbacuje moralni autoritet. Kako je govorio Slavoj Žižek, uživanje je postalo važnija dužnost čak i od poštovanja pravila. Jer danas je jedno uistinu sigurno. A to je da je danas praktično postalo zabranjeno zabraniti.

U tom smislu sam se demokratski subjekt danas definiše kao onaj koji se nalazi u neprekidnoj potrazi za zadovoljstvom. Štaviše za onim nesputanim zadovoljstvom kako su to voleli da kažu mladi famozne 1968. Ili današnjim rečnikom govoreći „moja droga, moja odeća i moje Najke“.

Jer vredi samo ono što je svodivo na novac i kruži samo ono što se na kraju opet svodi na novac.

I u tome je zapravo danas skrivena sama suština demokratije.

Identiteti, naravno oni zatvorenog tipa tu i te  kako dobro dođu. Žene, homoseksualci, crnci, Arapi. Ili neke i više nego dobrodošle kombinacije već postojećih elemenata. Crni homoseksualci ili hendikepirani Srbi ili katolički ili pravoslavni sveštenici pedofili ili... Pa ili umereni muslimani i sve već u tom i u tome sličnom stilu. Sve dok osoba obolela od raka ne postane predsednik samo zbog toga što je upravo obolela od raka.

Jer ono što nas zanima jesu vaša beda i vaša patnja. Kao i vaša razlika. Jer svaka je razlika roba koja se veoma dobro prodaje.

I zato živela viktimalnost.

Jer vi ste dobri dokle god ste žrtva. Jer vi ste uvek dobri dokle god ste Drugi. Dokle se god ponašate i dokle god govorite kao Drugi.

A mi? Pa mi smo tu da štitimo i da se borimo za vaša prava.

Malo ćemo da se jebemo malo ćemo da jedemo čizburgere. Malo ćemo da odemo na neku ekskluzivnu večeru i popijemo neko starinsko vino. Pa ćemo sutra malo da se bavimo Budom i da razmišljamo o zaštiti životne sredine i o održivom razvoju. U ponedeljak ćemo naporno da vežbamo a u utorak ćemo da prespavamo ceo vasceli dan. U sredu ćemo da se nakanimo da pročitamo neku tešku filozofiju ali na kraju dana ćemo ipak i to bataliti. U četvrtak ćemo se zagrejati za politiku, popušićemo džoint, slušati malo Kanjea, pa malo Darkvude i Sinana i onda uz večeru žustro se boriti protiv aktuelnog društva spektakla. U petak uveče ćemo otići do JDP-a ili pogledati neki novi spektakl o srednjovekovnim ratnicima u režiji velikog Ridlija Skota. Uz malo otrova utonućemo u san i snevati o konačnom oslobođenju svih prezrenih i svih nesrećnih na ovome svetu. A onda će doći vikend i sve svoje snove mi ćemo odložiti za neku narednu nedelju. Jer takav je život u društvu u kom postoji sve samo ne postoji jedno. A to je Ideja.

Jer važno je zabaviti se i ostati večno mlad. I sam sam imao priliku da se od proleća 2017. upoznam pobliže s jednom ovakvom situacijom. Tada sam upoznao jednu osobu koja je pod pritiskom mladalačkog dionizijskog entuzijazma izazvanog činjenicom da su joj odavno prohujali mnogi životni vozovi krila svoje godine kao i mnoge svoje “neuspehe”. Predstavljala se lažno ali kao prikriveni narcis praktično je celokupni svoj život pretvorila u jednu veliku bajku. Puno je tražila a jako malo davala. Jer prazno bure kao što znamo znatno jače zveči. Ionako su važne samo buduće životne pobede koje se najavljuju u našem hiperestetizovanom zubnom nizu. Jer šta drugo pa i ima Pristojniti ako ne taj svoj imunitet beskrajno belih zuba koji im je jedini adut u borbi protiv vlastodršca Vučiča. I svi su tu. I nimalo se ne razlikuju od te toliko omražene aktuelne političke nomenklature. Tu su i svi ti diskretni bankari.  I medijski prvaci i provincijski kao i gradski velikaši kao i ekonomisti rasta i svakojaki politički i medijski analitičari. I svi oni manje ili više upravo duvaju u jednu te istu tikvu. Opresija, despotija, diktatura, “Vučiću pederu” i tome slično. Više “fluidnosti”, više “promene” i više “rapidnosti”. I više NATOa i Evropske unije. No ako ustreba možemo malo da budemo i kočijaške patriote ali je važno da idemo na balet i u pozorište. Kao jedna aktivistkinja pokreta “Šta radite bre” i organizacije “Haver” ili “Haver protiv Havera Srbija” čija se politička borba iscrpljuje u okršaju s seljanom i s kako voli da kaže plavomostašicama dok s druge strane slavi Ratka Mladića i zgražava se nad Crnogorcima i nad Mađarima kao nad kakvom nižom rasom. Jer danas sve može i sve je zapravo u redu. Pa i da ulicama ruku pod ruku zagrljeni šetaju vladika Nikolaj i Če Gevara.

Jer to je nama naša vajna postmoderna logika kapitala dala.

A umesto toga potrebno nam je tačno šta? Pa artistokratizam mudrosti za sve. Odnosno kako je to veliki francuski pozorišni reditelj Antoan Vitez voleo da kaže “elitizam za svakoga”. Jer nije li to jedini način da ponovo postanemo one istinske demokrate. Da kako je to voleo da kaže Antonio Maćado hodajući zajedno napravimo put i kao u stihovima Volasa Stivensa, postanemo “deo, / iako herojski deo”, ipak “deo” onog “zajedničkog”. Onoga što je veće od svih nas.




недеља, 6. мај 2018.

BOLJE STVARI


"Just a quiet handing-over ceremony. A boat spilling its cargo. A river accepting the offering. One small life. A brief sunbeam. With a silver thimble clenched for luck in its little fist." (277) AN

Piše: Rastko Ivanović

Uzimati stvari zdravo za gotovo – nije zdravo. Jednom prilikom Pikaso je sedeo u parku i radio na nekim skicama. Prišla mu je jedna žena koja ga je u prolazu prepoznala. Zamolila ga je odmah da joj na brzinu uradi portret. Nakon par poteza ruke Pikaso je završio posao. Žena je bila prezadovoljna kako je za svega par minuta uspeo da zarobi esenciju njenog karaktera. Na pitanje, "Koliko?“, Pikaso je odgovorio "5000 dolara madam". "Ali zašto pa trebalo Vam je svega par minuta da ga završite?" "Ne draga gospođo bio mi je potreban čitav život".

Pikaso je bio škrtica i lopov pred kojim su njegove kolege redovno skrivale svoja platna. Ali ova priča govori o tome kako uvek moramo ceniti tuđi rad. Kako stvari a ni ljude nikada ne smemo uzimati zdravo za gotovo. Jer to nije zdravo ni za osobu kao takvu a ni za samo društvo.

Ali i u toj situaciji opet sam ja ispao kriv. Jer sam te doveo u situaciju da me izbegavaš čekajući da se emocije malo ohlade. Međutim sve to u jednom trenutku jako je počelo da me boli. Smetalo mi je što me izbegavaš što ne želiš više sa mnom nigde da ideš a nikako nisam mogao da komuniciram s tobom jer kada sam i hteo da odemo za moj rođendan u jednu poslastičarnicu u Nušićevoj na kolače mi smo završili na sasvim desetom mestu gde si ti mahom slala poruke sa svog mobilnog telefona. I na kraju se desilo to što se desilo za šta nema nikakvog opravdanja. I u čemu sam ja na sve moguće i zamislive načine KRIV.

Zbog tog uzimanja zdravo za gotovo i bio sam toliko kivan, gnevan i besan. I zato sam ti i rekao da neću više nikada ni na jednom mestu da ti se javim jer je iza toga sledilo nikada izgovoreno jer ti to ni ne zaslužuješ. Zato što si bila hirovita i zato što nisi dovoljno cenila što sam se trudio da uvek za tebe budem negde tu. Ali naravno da sada razumem koliko sam te ja veći deo vremena zapravo gušio. Pre svega svojom nabreklom emocijom.

Takođe malo me je nerviralo i što si insistirala na očuvanju normalne komunikacije kad se vidimo zbog puke socijalne konvencije. Da ne bi došlo do onog famoznog šta će pomisliti svet kada vidi kako ne razgovaramo. A istina je da još u februaru sam ja i bukvalno pobegao od Pavla na jednoj izložbi ne zato što imam bilo šta protiv njega naprotiv već zato što me je on konstantno pitao za tebe a ja više nisam imao šta ni da mu kažem jer smo mi već tada lagano gubili ama baš svaki kontakt. Naprosto u jednom trenutku je u našem odnosu sve postalo toliko mrtvo da ni nije ostalo više bilo šta da umre.

Ti si pametna, hitroumna, pronicljiva i pride nimalo površna osoba. Gotovo pa detinjasto začudna u svojoj nesigurnosti, nesamopouzdanosti i jednoj dirljivoj lakoranjivosti.

Pomalo beogradski lahorasta ali nikako lišena utemeljenja u vrednostima i uverenjima koje zastupaš i kojima si bliska. 12. januara na otvaranju izložbe "Američki pop art" sreo sam Peđu Jovića i Lidiju. Tada mi je dotični gospodin rekao "Evo nas malo družimo se". Kada smo 18. marta poslednji put razgovarali na moju konstataciju da ipak ja nikuda neću niti mogu da odem ti si uzvratila sa "Pa da družimo se".  I nema u tome ničeg lošeg niti ste bilo ti bilo gospodin Peđa hologrami kroz koje više ne teče nikakva krv. Ne naprotiv. Već je to neka vrsta mahinalnog snobizma klasične beogradske opuštene žvake. Malo rasejane ljubaznosti, malo naivnosti jednog deteta koje žvaće svoju žvakaću gumu. Pa malo preterivanja pa malo slave koja počiva na dosadi. Pa malo nas svojevrsnih post-ljudi čija je osnovna tajna da više ne skrivaju ama baš nikakvu tajnu. I onda tako malo kuliramo.
Okupljamo se kao termiti. Pa se iznose opaske i stavovi pa se ponešto kaže i o aktuelnom društvenom poretku. I onda tako u krug pa u krug pa u krug. Jer svi smo mi tako neurotični. Ujutru se odlazi na Festival autorskog filma pa se malo valjaju akreditacije pa se onda pravo sa sinoćnje žurke stiže na prepodnevne projekcije pa se sasvim opušteno s Filharmonije seli na modnu reviju. I tako se svi mi minglujemo i usput pokušavamo nešto da hendlujemo. Malo se ložimo na osamdesete malo na šezdesete, prelistavamo program Kinoteke u nadi da ćemo naići na ciklus Bergmanovih remek-dela pa se malo pohvalimo kako smo čitali Deleza i kako nam je gotivan Žižek. Neprekidno bivamo u nekim projektima, večito smo u nekoj gužvi zatrpani svim mogućim obavezama. I uvek smo bez kinte jer je i to tako cool.

I onda si se pojavila ti. Tako lepa i tako drugačija. Kao ribar koji se zatekao u gradu. Kao žena koja nosi tajnu mora u svojim nedrima. I odjednom svet koji se godinama krio pod ključem pokuljao je napolje. I stvarno sam bio tako srećan pored tebe. Jer ti si ta koja je uvek spremna da poleti i da u letu pozdravi sve ptice koje je okružuju. I zato te je Niče u jednom svom paragrafu iz "Zaratustre" i nazvao Nevena Lakokrila. Jer niko nema tako lakokrili duh kao ti najdraža moja. Jer si ti čudo za kojim sam sve ove godine žudeo a da se ono na kraju ipak dogodilo. I dozvolio sam da nestane. I sada bi bilo ponajbolje kada bih ja nestao. Ali nisam ja te sreće.

A tako sam voleo i tvoj pogled ranjene gazele i tvoju ustreptalost i tvoj povremeni entuzijazam. I sve te tvoje nežne melodije sastavljene od reči koje su ponekad umele da zamirišu i na borove šume a ponekad i na prerije.

I da ponekad mi je došlo i da poljubim tvoje oči i tvoje uši i tvoje grudi i tvoje usne i tvoj trbuh i onih sedam srebrnih gotovo nevidljivih strija i da naposletku pronađem stazu onih mekih dlačica pod tvojim pupkom koje bi me odvele na ono mesto gde je koža najnežnija.

Jer ti si bila jesi i uvek ćeš biti za mene Sve. Jer su tvoje oči tako velike i tako šarene malo plave pa malo zelene pa malo smeđe kao i tvoja kosa ta kosa koja sve oko sebe obasjava svojom toplom svetlošću. Jer ti si nežna i neizbežna. Nevena Prva Veličanstvena. Najlepša, najraskošnija i najdivnija osoba na čitavom ovom svetu. Žena kroz koju svakog dana kao da se čitavim njenim bićem prelama sveža jutarnja svetlost. 

I da tako sam voleo ono nejasno i nesigurno poskakivanje pod tvojom kožom. Tako sam voleo da te svakodnevno dotičem slušajući te očima. Jer ti si za mene nešto nepodnošljivo dragoceno. I fale mi i tvoja reč i tvoja misao i sve što ti nosiš u i oko sebe.

Jer u svetu neprestano ukopanom između užasa rata i strahota mira mi smo iz dana u dan bez prestanka osuđeni na one Gore Stvari.

A ti si za mene, blizino moja najdalja uvek bila Obećanje Boljeg.

I zato te toliko i volim i topim se i nestajem iz dana u dan bez tebe. Moja najdraža.

Volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te volim volim volim volim VOLIM VOLIM VOLIM VOLIM VOLIM!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

 https://sveoneveni.blogspot.rs/