среда, 1. новембар 2017.

SZ: "Hana Arent" i "Marli"

Iz odličnog izbora filmova na 8. Slobodnoj zoni izdvajamo dva potpuno različita dela - film Margarete Fon Trote o Hani Arent i portret Boba Marlija "Crnog Heroja" iz ugla reditelja Kevina Mekdonalda.
 
Piše: Rastko Ivanović



Budući da nam je prošlost jednako neizvesna kao i budućnost, film “Hana Arentr” za nas ima veliki značaj. Jer, gledamo zlo, činimo zlo i izloženi smo zlu. Zbog toga, Hana Arent nam je potrebnija više nego ikad.

Bezbroj puta u istoriji ljudi su pokušavali da uvedu u film lik mislioca, filozofa. Ali to do sada nikome nije pošlo za rukom, zato što filozof sedi i razmišlja, a to je nemoguće predstaviti na filmu. Čak i kada su smišljene neke nadrealističke sekvence, koje predstavljalju misao filozofa, od svega toga nije bilo ništa. Drugim rečima, do sada je ovaploćena misao ili nepomično visila na krstu, ili je sedela u pozi Rodenovog mislioca, koji se odmara posle fitnesa.

U tom smislu, film Margarete Fon Trote o Hani Arent je bitan korak napred... Što i nije neobično, ako imamo na umu ozbiljnu strast s kojom je Fon Trota ekranizovala biografije Roze Luksemburg i Hildegard fon Bingen. No, kako rad Hane Arent predstavlja “Roršahov test za interpretatore/ke“ (Dejna Vila, Daša Duhaček), onda je uspeh u transformisanju misli u sliku u filmu “Hana Arent” još veći podvig. 

BANALNOST ZLA: Politička misao Hane Arent utemeljena je na refleksijama o političkim katastrofama koje su se odigrale sredinom prošlog veka. Od svega što je imala da nam poruči, verovatno je najneodložnija ona poruka koja se tiče odgovornosti za politiku, odnosno naše dužnosti da budemo građani i građanke koji se staraju o svetu i preuzimaju odgovornost za ono što se čini u naše ime. Hana Arent zastupa Sokratovo rasuđivanje i dijalog, koji za Arent, pre svega polazi od razgovora sa samim sobom, od udvajanja kroz razmišljanje kao temeljne pretpostavke čovekove sposobnosti bivanja s drugima, odnosno čoveka kao bića pluraliteta. U suprotnom, ako “prkosimo mišljenju”, u opasnosti smo da zapadnemo u banalnost zla. Jer, zlo nikad nije “radikalno”, samo je ekstremno, i ne poseduje nikakvu dubinu niti ikakvu demonsku dimenziju. Za razliku od njega, dobro ima dubinu i može biti radikalno.

Do ovih uvida Hana Arent je došla kada je prisustvovala suđenju Adolfu Ajhmanu 1961.
Problem da se Ajhman razume bio je u tome što on nije posedovao „demonske“ osobine koje bismo očekivali kod osobe koja je kriva za tako užasan zločin. Nije izgledao ni kao neki zagriženi fanatik. Nije imao klasične, izopačene karakterne osobine za koje se pretpostavlja da takav zločinac ima – jedva da je uopšte i imao karakter. Hana Arent je svoj pojam o banalnosti zla i razvila pokušavajući da shvati ovu osobu bez ličnosti.



Film Margarete Fon Trote upravo prati godine u kojima Hana Arent putuje u Izrael na suđenje ozloglaženom nacističkom zločincu i i potom objavljuje svoje kontroverzno delo „Banalnost zla“. Iako su njene jasne namere trebalo da nas navedu na to da je praktično svako bio kriv zbog dopuštanja da konstrukt nacističke Nemačke izbije na površinu, njujorški Jevreji su bili razumljivo najuznemireniji zbog „površnih“ implikacija njenog stava, što je mesto odakle konflikt i drama ovog filma proizilaze.

Primajući smrtonosne pretnje i otuđujući se od brojnih bliskih, ličnih prijatelja u procesu, Fon Trota poredi široko nerazumevanje i emocionalne reakcije na Arentkino pisanje sa istom banalnošću mišljenja, ili ignorancije, demonstriranom od Ajhmana. Stoga, se kao pitanje nameće da li su ljudske motivacije oslobođene od emocionalne odgovornosti?

Ova inteligentna tematska integracija Arentkinih verovanja s pričom o njenom životu je upravo ono što čini ovaj inteligentni akademski triler vrednim hvale.

Budući da nam je prošlost jednako neizvesna kao i budućnost, filma „Hana Arent“ za nas ima verliki značaj. Jer, gledamo zlo, činimo zlo i izloženi smo zlu. Zbog toga, Hana Arent nam je potrebnija više nego ikad.

"Marli" 

Bob Marli predstavlja gotovo mitološku figuru, Crnog Heroja. Film Kevina Mekdonalda, upravo, to potvrđuje.

Mit u više nego jednom smislu predstavlja jedinstvenu kulturnu formu, pa velika pažnja koju mu vazda pridajemo nikako nije slučajna ni neopravdana. On prati čovečanstvo od najranijih vremena do danas, i nezaobilazan je (iako često neprimetan) činilac u gotovo svim životnim situacijama. Čak i  u epohi, u kojoj događaji moraju stalno da eksplodiraju na ekranu kako bi se održala naša napeta pažnja okruženi smo mitovima. Sklonost ka poetizaciji i mitologizaciji društvene stvarnosti nameće se prema toj logici kao univerzalna i trajna osobina pojedinaca i grupa. Samo se kontekst, naravno, vremenom menjao. A sa promenama konteksta menjao se i mit.

Pa tako i danas, kada se čini da Zapad, u postničeanskom duhu potkopava nekadašnje metafizičke temelje sa bezbožnom mešavinom praktičnog materijalizma, političkog pragmatizma, moralnog i kulturnog relativizma i filozofskog skepticizma, nema ničeg neobičnog u tome što „rođeni skeptik sa sklonošću ka baptizmu“ nije imun na svakovrsne mitove. Jer mit, kako kaže Rolan Bart, može biti sve. Pogotovo u svetu u kome je masovna proizvodnja stvorila masovnu kulturu.

Robert Nesta Marli je za života postao mit. I to, u rasponu od Patagonije do Aljaske u onome što je kontinentalna Amerika, preko Evrope, Azije i Australiji premošćavajući čitav kontinent Afrike – Marli je jednako zagrejao srca i Navaho Indijanaca, i naroda Novog Zelanda.

Ništa drugačije stvari ne stoje ni na ovim prostorima. O Marliju se pisalo (od prominentnog pisca Davida Albaharija, preko uglednih imena srpske pop publicistike Dragana Ambrozića i Svetlane Đolović, do doktora političkih nauka Vojina Vidanovića...), objavljene su knjige (“Uhvati  vatru”, u izdanju Mono i Manjana),urađen je i jedan intervju (Goran Cvetić), osnivane su grupe osemenjene njegovim uticajem (pre svih Del Arno Bend; kasnije Irie FM i Smoke’n’Soul...), snimane su obrade njegovih pesama („Exodus“ i „War“ u ’čitanju’ Eyesburna), a njegov rođendan se redovno obeležava (6. februara).

Ako sve ovo imamo u vidu onda ne treba da čudi, što je dvorana Doma omladine bila mala da primi sve one koji su želeli da vide dokumentarac o Marliju u režiji Kevina Mekdonalda, u okviru osme Slobodne zone.

I odmah treba reći: „Marli“ je ambiciozan i obiman film, koji pokazuje kako Mekdonald ne može da odoli magnetičnom, zgodnom i darovitom pevaču i ‘songrajteru’ koji je preminuo od posledica raka u 36. godini upravo kada je njegova zvezda počela internacionalno da sija, čime „Marli“ deluje kao seme koje pada na plodno, za mitske konstrukte prijemčivo tle. Ova pedantno istražena posveta ne zapada u potpunosti u zamku autorizovane muzičke biografije. Mekdonald je nesputano zaveden pevačevom harizmom i zasenjen prirodnom lepotom i kulturnim bogatstvom njegove rodne Jamajke. Ali reditelj takođe ne ulepšava ono što je čuo o divljem, nesigurnom, i ponekad napornom čoveku iza maske -  čak i ako i dobar i loš Marli ostaju dovoljno enigmatični da se čini da će uvek ostati izvan našeg domašaja.

Prvi upečatljivi aspekt “Marlija” je da jednostavno izgleda spektakularno. Početni snimci iz vazduha brda Jamajke gde je Marli odrastao su zadivljujući. Mekdonald odmah hvata pravi osećaj okruženja koje je važno da razumemo rani deo Marlijevog života. On nije rođen u getu Trenčtauna; on je bio “momak sa sela“ koji je odrastao u nagrizajućem čemeru u gradu bez struje. On je bio takođe nešto poput autsajdera pošto je bio polubeo; njegov otac, koga nikad nije upoznao, bio je beli Jamajčanin engleskog porekla.

Ubrzo, kao što deca iz geta oduvek čine ne bi li se spasila bede, Marli počinje da se bavi muzikom. Sa drugovima iz škole, Bani Vejlerom i Piterom Tošom osniva sastav koji se do 1965. učvršćuje pod imenom The Wailers.

Ova rana faza Marlijeve karijere i rođenje regea, nude najpronicljiviju lekciju iz istorije muzike ovde. Od mnogih intervjuisanih sagovornika, Marlijev dugogodišnji saradnik Nevil “Bani“ Livingston je naročito značajan. On je bio jedan od Marlijevih saboraca u Wailersima, koji je pomogao stvaranju regea iz duha ska, i njegovo koloritno sećanje pripoveda priču o Marlijevim muzičkim počecima. Ovi počeci su bili mnogo duži nego što bi mnogi pomislil. Marli je počeo da snima 1962. ali je samo postao globalni superstar u nekoliko godina pre svoje smrti 1981.

Priče o Marliju i modernoj Jamajci su toliko ispreplitane da bi bilo neodgovorno ignorisati potonje dok dokumentujemo prošlo, i Mekdonald ne zapostavlja ovu dužnost. Marlijev prelazak u rastafarijanizam je ispričan kroz prizmu čuvene posete etiopskog cara Hajle Selasija Jamajci 1966. Stari snimci Selasija okruženog Jamajčanima na aerodromu ogledaju se u filmu u Marlijevom povratku na Jamajku posle kratkog dobrovoljnog egzila deceniju kasnije. U ovim godinama Marli je postao internacionalna senzacija, i Mekdonald vešto vezuje zajedno priču o njegovom muzičkom proboju, ličnim otkrovenjima i kulturnoj odgovornosti. Mada srećemo mnoštvo koncertnih zapisa, pojedini gledaoci žaliće se da to nije dovoljno. Jer, sa Marlijem nikada nije dovoljno: kada god je potrebno pozvati se na, ili prevazići određenu životnu situaciju ili krizu, uvek će se naći Bobova pesma vezana za nju. Ali...

...Mekdonald nikada ne prekida priču da bi dopustio „Marliju“ da sklizne na teritoriju koncertnog filma. Celo izvođenje uživo „Kinky reggae“ je prisutno, ali služi kao pozadinski saundtrek na temu čuvenog Marlijevog neverstva, uključujući intervjue sa ženom Ritom Marli i ćerkom Sidelijom, jednom od Marlijevo jedanaestoro dece sa sedam žena.


Mekdonald je osigurao snimke Marlijevih izvođenja kada je bio na vrhuncu. Mi ga vidimo tokom koncerta 1976. na vrhuncu jamajčanskog političkog razdora, upravo pošto je Marli zamalo izbegao pokušaj atentata. Na koncertu u Zimbabveu, 1980, proslavi nezavisnosti zemlje prisustvujemo najupečatljivijoj sceni u filmu. Kada kontrola mase popusti obezbeđenje odluči da pusti suzavac na masu, članovi Marljhijevog benda beže sa scene, ali on ostaje na pročelju, u centru bine, momentalno nesvestan haosa koji ga okružuje. To je živo otelovljenje njegovog teksta „one good thing about music, when it hits you feel no pain“.

Ovo su trijumfalni trenuci filma, u kojima Mekdonald povezuje čoveka i njegovu muziku dodajući i dubinu i kontekst.

U tim trenucima, vidimo zašto Bob Marli predstavlja gotovo mitološku figuru, Crnog Heroja. On je umetnik koji je transcendirao sve klasne, rasne i verske kategorije, mireći i nepomirljivo.

To najbolje vidimo u arhivskim snimcima iz aprila 1978, kada Bob Marley & The Wailers sviraju na “One love peace” koncertu u Kingstonu, gde Marli na simboličan način zbližava dvojicu lidera supraničkih političkih partija. Ali, to je bilo sve što je mogao da učini za svoju zemlju jer je tumor na mozgu nezadrživo napredovao.

U svom portretu Marlija kao porodičnog čoveka ovaj generalno pohvalni dokumentaraac je najstroži (no, neke stvari se ipak prećutkuju, pa Mekdonald nijednom ne pita pevačevu suprugu Ritu o njenoj izjavi iz 2004. da je Marli silovao 1973)  Zigi Marli, respektabilna rege zvezda, priseća se svog detinjstva sa svetačkim osmehom koji se kontrastira njegovim nimalo toplim sećanjima: „On nije bio onaj tata koji će reći: ‘hej, budi pažljiv sine’. On je bio težak čovek, jel znaš? Težak, težak, težak”. Više javno ambivalentna ćerka, Sidelija, priseća se kako je većina dečijih igara u kojima je učestvovao njen otac poprimala formu ozbiljnog takmičenja: “Uvek je bila u pitanju trkanje ko može da ga pobedi”.

Marlijev nagon da bude najbolji u bilo čemu što radi – koji, potiče, kako film implikuje, ne samo iz odrastanja u siromaštvu, već iz doživotnog osećanja nesigurnosti povodom očinstva i rasne pripadnosti - može eventualno da bude faktor njegove smrti. Kada je maligni melanom pronađen na njegovom palcu, Bob je odbio da amputiraju palac iz straha da neće više biti sposoban da igra njegove omiljene fudbalske utakmice između proba. Par godina kasnije, on će kolabirati nakon koncerta, posle kog će se vratiti doktoru koji će mu saopštiti da je rak zahvatio praktično svaki organ u njegovom telu.

Kraj kratkog Marlijevog života bio je nepodnošljivo tužan, kao i poslednjih pola sata ovog filma, u kojima gledamo snimke na smrt osušenog Marlija kako pokušava da nađe spas u alternativnoj medicini na jednoj bavarskoj klinici.

Moje kovrdže – govorio je Bob Marli, oznaka su moje potpune slobode. One pokazuju ljudima u Vavilonu da je čovek  koji ih nosi potpuno slobodan.

Ironičnom igrom slučaja, ovaj velikan regea i rok muzike i borac za ljudsku slobodu umro je bez njih, 11. maja 1981.

Ono što nedostaje u filmu je osvrt na Marlijevo trajno nasleđe. Kada Marli umre, film se završava. Ipak, ima smisla u ovome budući da Mekdonald suptilno pokazuje koliko se ikona u koju je pevač izrastao, razlikuje od čoveka kakav je bio. No, jedno je izvesno: komercijalizacija Marlijeve slike ide ruku pod ruku sa podlom depolitizacijom – njegovo lice na posterima čini od njega svojevrsnu marihuana maskotu, još jedan artikl na pijaci potrošačkih fetiša... Iako je Marli bio izuzetno politična figura, ujedno globalno u svojoj podršci Pan-Afričkom pokretu, i lokalno u Jamajci.

Možda, zato nije zgoreg, za kraj, setiti se jedne stare priče.

U svom uvodu u “Metodu Leonarda Da Vinčija” (1895), pesnik Pol Valeri je priznao da je znao jako malo o njemu te je „izmislio svog vlastitog Leonarda“. Leonardo je tako postao „Leonardo“, alegorija, tačka oslonca za ljudsku svest. Što će reći da je istorija onog što znamo uvek samo istorija onog što želimo da znamo. Ili onog što nam dopuštaju da znamo.

Savremeni mitovi to potvrđuju. Oni se struktuiraju u skladu sa misijom koja se dodeljuje junaku. A pop kulturu je uvek pratila snažna mitološka uzavrelost. Pa ipak, Mekdonaldov film to samo donekle potvrđuje.

Jer... Bob Marli je možda lice sa majica i tip koji je pušio džoint na kućnim zabavama, ali “Marli” nam pokazuje da je bio daleko više.

(Izvor: B92 |



Нема коментара:

Постави коментар