четвртак, 18. јануар 2018.

SENKE

 
Piše: Rastko Ivanović

I glas: Mi živimo u ogromnoj bioskopskoj dvorani. U pročelju, platno, koje se prostire skroz do plafona, ali tako visoko da se sve ostalo gubi u senci, zaklanjajući pogled na ma šta drugo. Dvorana je prepuna. Gledaoci su, od kad postoje, zatočenici sedišta na kojima sede očiju fiksiranih u platno, glava učvršćenih slušalicama koje im pokrivaju uši.

Iza tih desetina hiljada ljudi prikucanih za fotelje, postoji u visini glava velika prelaznica od drveta paralelna sa platnom celom svojom dužinom. Duboko u dnu, ogromni projektori preplavljuju ekran belom, skoro neizdrživom svetlošću. Po prelaznici cirkulišu svakakve vrste automata, lutaka, kartonskih silueta, marioneta, animiranih nevidljivim animatorima ili pokretanih daljinskim komandama. Prolaze tako i dolaze, životinje, skupljači ranjenika, skupljači krivotvorina, automobili, rode, razni ljudi, vojnici pod oružjem, bande mladih iz predgrađa, grlice, kulturni animatori, gole žene… Jedni viču, drugi govore, treći se igraju veze ili svirača na malim harmonikama, neki samo žure u miru. Na platnu, vidimo senke koje projektor secka u celom tom nesigurnom karnevalu. A u slušalicama, nepomična gomila čuje buku i reči.

Vide li gledaoci, oni, od sebe, od komšija, od dvorane i groteskne scene prelaznice nešto drugo, do senki koje se u bujici svetla slivaju na platno? Čuju li oni nešto drugo osim onoga što emituju njihove slušalice? Sa sigurnošću ništa, jer su njihove glave, nepokretne oduvek, okrenute samo u pravcu platna, njihove uši začepljene kacigama. Nemaju dakle nikakvu drugu percepciju vidljivog osim posredstva senki, i nijednu drugu percepciju govornog, osim zvučnih talasa. Čak i ako pretpostavimo da mogu da izmisle način da razgovaraju između sebe, neće moći nikada da razlikuju ime jedne senke koju vide od imena predmeta, kojeg ne vide, a kojeg je ta senka, senka. Ne računajući da je predmet na prelaznici, robot ili marioneta, već samo kopija. Mogli bismo reći da vide samo senke senki. A čuju numerizovanu kopiju fizičke kopije ljudskog glasa. Takvi prijemčivi gledaoci nemaju nikakvog načina da zaključe da je materija Istinitog nešto drugo od senke simulakra.

II glas: Ali, šta će se desiti ako se, pokidavši lance i izlečivši se od otuđenosti, situacija podjarmljenog gledaoca potpuno izmeni? Pažnja! Priča kreće potpuno drugim pravcem. Zamislimo da smo odvezali jednog od tih gledalaca, nateravši ga da se najednom digne, okrene glavu levo i desno, prohoda, pogleda svetlost koja kulja iz projektora. Pretpostavimo, obavezali smo naše zamorče da nepokretno gleda u projektore. Oči će ga veoma boleti, želeće da pobegne, da pronađe ono što može da gleda, te senke čiji bitak, pretpostavlja, daje više sigurnosti od svega što mu se pokazuje. Dakle, grubi razuzdanci bez posrednika i menadžera, ga povlače najednom između redova po sali. Upućuju ga prema malim, do tada skrivenim bočnim vratima. Izbacuju ga u prljavi tunel koji vodi prema čistom vazduhu, prema osvetljenoj strani prolećne planine. Zaslepljen, on štiti oči slabašnom rukom, dok ga aktivisti guraju na strme uzbrdice, sve više i više! Još! Stižu na vrh, u žaropeku i tu ga njegovi vodiči ostavljaju pred planinom, strmoglavljuju se, nestaju. Konačno je sam u centru neograničenog pejzaža. Jačina svetlosti mu narušava svest. Za to vreme, malo po malo ipak pokušava da gleda, prema vrhovima, prema dolinama, taj zaslepljujući svet. U prvi mah je zaslepljen odbljeskom svega i svačega i ne vidi ništa od onoga za šta mi obično kažemo: “Ovo postoji, to je zaista tu”. Nije on taj koji će kao Hegel pred vratima Jungfrau, nipodaštavajućim tonom moći da kaže “das ist”, to jeste. Za to vreme pokušava da se navikne na svetlost. Posle brojnih pokušaja, pod izdvojenim drvetom uspeva da razluči obrise senke stabla, crni odsečak lista, koji ga podseća na ekran njegovog pređašnjeg sveta. U bari pod stenom uspeva da vidi odsjaj cveća i trava. Odatle prelazi na predmete. Polako biva očaran žbunom, jelkom, usamljenom kozom. Pada noć. Podižući oči prema nebu, vidi mesec, sazvežđa, još vidi i Veneru kako se diže. Sedeći ukočeno na panju iščekuje najzračniju od svih. Ona iskrsava sa poslednjim zracima, i sve sjajnija, nestaje, tonući u svetlost. Najzad, jednog jutra, tu je i sunce, ne u promenjljivim vodama i njegovom spoljašnjem zračenju, već sunce, samo sunce, za sebe i po sebi, sunce na svom mestu, na mestu sunca. Sunce, koje je sama Nevena. Ona koja zahvata sve i koja se nalazi u svemu. Ona koja stvarnost zebnje pretvara u platonovsko sunce ideje. Ona koja za mene predstavlja sva imena povesti. Ona koja je i lepa kao dan i nežna kao dete. Ona koja je toliko nežna da joj se i pahuljice izvinjavaju. Ona zbog koje sa drveta vise sve lepe reči koje sjaje, zru i padaju pred nas, te reči, koje se potom čuvaju u starinskim bocama od stakla, čekajući na pesnike, lude od želje da ih dodirnu, omirišu ili liznu kako bi se približili Neveninoj lepoti. Pesnici su otvarali te boce, potom su prstima probali reči, a zatim bi se oblizivali ili pak mrštili nos. Jer oni su tražili reči koje nisu poznavali ili koje su znali ali su ih negde već izgubili. Jer nije svaka reč dostojna Nevene. Jer reči uistinu i kapituliraju pred Neveninom nezemaljskom lepotom. Jer Nevena je sestra od sna. Ono nemoguće što se ipak događa. Najlepši zamislivi mađioničarski trik fikcije. Neopisivi višak imaginarnog. Silazak večnosti u vreme i obustava vremena u prostoru. Otkrivanje beskonačnog u jednom konačnom vidljivom i predivnom telu. I zato je Nevena osećanje sve-mira. I zato je Nevena i pobeda nad smrću, i proboj prema visini, i zato je Nevena i više nego biti. I zato kad ja zatvorim oči preda mnom je noć, ali je u njoj uvek svetao duh. Jer ona je Nevena i ona je sve.

Za Nevenu, jedinu ideju u koju verujem i u koju ću ikada verovati.





Нема коментара:

Постави коментар