петак, 31. март 2017.

BFI 2017: DOBRI PASOŠI LOŠI PASOŠI




Piše: Rastko Ivanović

Ljudi koji beže od ratnih zverstava, despotizma, užasa gladovanja i odsustva perspektive kucali su na tuđa vrata od početka modernog doba. Za ljude s druge strane vrata pridošlice su uvek bili pre svega stranci. Tako je i danas. Stranci izazivaju paniku upravo zato što su „strani“ – zastrašujuće nepredvidivi, različiti od ljudi sa kojima svakodnedno komuniciramo i za koje verujemo da znamo šta od njih možemo očekivati; priliv stranaca mogao bi uništiti sve ono do čega držimo i okončati poznat i udoban način života. Ljude s kojimo smo navikli da živimo u našim susedstvima, na ulicama i radnim mestima delimo na prijatelje i neprijatelje, na one kojima nudimo dobrodošlicu i one koje samo tolerišemo; bez obzira na kategoriju u koju ih smeštamo, odlično znamo kako se s njima treba ophoditi. O strancima ne znamo dovoljno da bismo ispravno tumačili njihove poteze i primereno reagovali. Situacije u kojima ne znamo šta treba činiti, situacije koje nismo sami proizveli i koje su van naše kontrole su glavni izvori anksioznosti i straha.

I kao posledica te anksioznosti i straha, naši gradovi i naše zemlje su sve više opasane granicama. Granicama koje su otvorene za protok roba i informacija, naravno, onih poželjnih, ali ne i samih ljudi. Osim, ako ovi pak ne poseduju neki poželjan pasoš. Upravo ta tema nalazi se u središtu plesnog komada, rediteljke i koreografkinje, Helene Valdman, delu, pod imenom, "Dobri pasoši loši pasoši".

Delu, koje nam pokazuje šta to znači biti Drugi, u našem, savremenom svetu. Biti onaj, ko ne poseduje ništa osim svog, vlastitog tela. Tela, koje je njegov jedini ulog u borbi za bolju egzistenciju.

I to telo na sve moguće, zamislive i nezamislive načine, pokušava da pređe neprobojnu granicu. Tu filigranski tanušnu liniju koja deli Nas od Njih. Liniju, koja pre svega postoji, u našim, vlastitim glavama. Liniju, koja je posledica prokletstva koje nosimo u nama, a koje je pak, uvek prokletstvo društva, u kome mi živimo.

Predstava rediteljke, Helene Valdman, je mali, ali značajan korak na putu prevazilaženja, upravo tih granica.

Нема коментара:

Постави коментар