петак, 17. фебруар 2017.

CRNA KOŽA, BELE MASKE

The Bluest Eye and Beyonce


Piše: Rastko Ivanović

"Najplavlje oko", roman prvenac Toni Morison, objavljen je 1970. godine kao krunsko delo turbulentnih šezdesetih, ideologije pokreta Crne moći [The Black Power Movement] i čuvenog slogana "Crno je lepo" [Black is Beautiful]. Navodeći okosnice pokreta Crne umetnosti, umetničkog ogranka pokreta Crne moći, Hojt Fuler (Fuller) je napisao:

"Širom ove zemlje mladi crnci i crnkinje inficirani su groznicom potvrđivanja. Oni kažu: ‘Mi smo crni i lepi’, a geto reaguje oslobađajućim šokom realizacije koja prevazilazi običan šovinizam. Oni ponovo otkrivaju svoje nasleđe i istoriju [...]." (prema Douglas 2006: 212)

Iako zvanično nije bila pripadnica pokreta, Morisonova se u svojim delima neretko bavi pitanjima rasne estetike. Ovo je posebno tačno za "Najplavlje oko", bildungsroman o crnoj devojčici Pekoli koja negira lepotu svoje rase. Prema rečima autorke, ideju da napiše roman podstakao je razgovor sa drugaricom iz detinjstva, koja nije verovala u Boga jer joj nije uslišio molbu da ima plave oči:

"Pogledala sam je i zamislila je sa njima [plavim očima] i pomislila da bi bilo grozno kada bi joj se molitva uslišila. Uvek sam smatrala da je lepa. Počela sam da pišem o devojčici koja želi plave oči i užasu koji bi donelo ostvarenje te želje; i takođe o celoj toj priči šta je fizička lepota i bolu zbog čežnje i želje da se bude neko drugi, i koliko je to pogubno a opet je deo svih žena koje su periferne u životima drugih ljudi." (prema Bloom 2007: 17)

Ova priča o odrastanju 11-godišnje devojčice u periodu nakon Velike depresije, u rasno podeljenoj Americi jedna je od mnogih. Jer, belačka difamacija crnog stanovništva predstavlja jedan od najtragičnijih tropa, kako američke istorije, tako i literature, pa i popularne kulture.

Uostalom, setimo se samo slučaja Majkla Džeksona. Čoveka, koji ni u najsjajnijim danima svoje slave, nije bio zadovoljan vlastitim izveštajem iz ogledala. Naprotiv. Kao odgovor, on se konformiao nordijskim idealima lepote, kakvi su dominantni u američkoj kulturi.

Tako se nakon brojnih operacija, Džekson od prelepog crnog mladića pretvorio u neku vrstu gotovo kronenbergovske kreature. Drugim rečima, od mladića na koga je bezmalo svaki tinejdžer želeo da liči Džekson je postao neko ko nije želeo da liči na bilo koga od nas.

Svoje vlastito telo on je pretvorio u neverovatnu, naučno-fantastičnu priču, narušavajući granice kako svog roda, tako i svoje rase. Uspevši da postane belji od večine belih ljudi, on je postao groteskna parodija beline, živo-mrtva simulacija beline, koja je ostala da nam svedoči, kako rasa i nije ništa drugo do jedan običan konstrukt, u koji, zapravo, veruju samo rasisti.

Ali, iako na ekranu nema krvi, već isključivo crvene, glave i dalje, neumitno padaju. Pogotovo ako ste pogrešne boje kože.

Vi, danas, svakako, možete poput Džeksona ostvariti ono o čemu je Pekola samo maštala. Jer, nije li danas čovek svoja omiljena igračka, i nije li, danas, jedina zamisliva revolucija ona koja se odvija na našim, vlastitim telima.

Naime, sada možete postati bilo ko ili bilo šta, možete spavati s bilo kime ili bilo čime, jer geslo našeg vremena je da je zabranjeno zabraniti. Ali, pitanja strukturalnog rasizma i klasne nejednakosti i dalje razjedaju naša društva.

Uostalom, pogledajmo slučaj Bijonse. Jer, najveća svetska zvezda koja se u globalnu pop orbitu, lansirala iz korita Džeksonove muzike, neko je ko predstvlja brend po sebi, ali i neko ko je najveći deo svoje karijere, morao da igra na taktove, upravo, belog pop-establišmenta.

Od jasnog naglašavanja vlastitog etničkog ambigviteta, preko upornog posvetljivanja svoje boje kose, pa do pristajanja na izbeljivanje kože, za potrebe snimanja reklame za L’Oreal koja će osvanuti na stranicama Ela.

Tako je Bijonse doživljena kao neko ko istoriju rasnih problema u Americi tretira upravo tako, kao istoriju. Umesto borbe protv zveri, koja nije nikada poražena, ona je kolektvnu akciju zamenila individualnom, koja je svodiva na sveto pravo potrošačkog izbora. I baš zato, njen vizuelni album, "Lemonade", iz aprila 2016. godine, deluje kao istinski "povratak potisnutog".

Kao kakav ekvivalent samim romanima Toni Morison. Kao šator, koji je rasprosrt nad grobljem, nad kojim obituju neki veoma bučni duhovi.

To su duhovi svih onih, koji su položili svoje živote u borbi za prava Afro-Amerikanaca. To su svi oni, koji su morali da iskoče iz voza istorije, već na prvim okretnicama, ili su pod isti morali da se bace.

Jer, ako je istorija, kako su to verovali neki naši optimističniji preci, upravo, voz, koji nas od mračnih dolina, vodi ka osunčanim bregovima, onda je najmanje što mi možemo da učinimo da odamo poštu, onima, koji nisu stigli do krajnjih odredišta.

I "Limunada" upravo to, na najbolji mogući način, i čini

Hvala joj.

Нема коментара:

Постави коментар