недеља, 4. јун 2017.

BOG NA NEBU, SINAN NA TAŠU

Južnjačka uteha



Piše: Rastko Ivanović

Za narode Knjige, kako za hrišćane, tako i za Jevreje, izgnanstvo je obična i neizbežna sudbina ljudi na Zemlji. Može se ići dalje govoreći da se mit izgnanstva nalazi u osnovi svih religija i u prirodi svakog istinski religioznog iskustva. U poruci svakog religijskog kulta nalazi se verovanje da je dom negde drugde.

Zaključak je da život ne nudi ništa osim nesreće i patnje, ali je muzika ono što tu nesreću pretvara u radost. A Sinan Sakić je narod naučio kako da uživa u bolu. Čovek, čije ime na turskom, znači, oštri vrh koplja, ponovo nam se zabio u grudi. Na njegovom a i našem omiljenom mestu, stadionu Tašmajdan. Jer, Bog je na nebu a Sinan na zenlji. Na Tašu.

A zašto je to tako mogao je da se uveri svako ko je prisustvavao njegovm petom solističkom koncertu na ovom mestu. Od zagrevanja uz Sick Touch i Juicea, preko Sinanovog furioznog početka uz "Trezan", dodatnog ubrzanja na "Pijem na eks", pa sve do završne melanholijom protkande "Matori moj". Sve ove numere, plus izvanredno gostovanje Muharema Serbezovskog učinili su da na stadionu Tašmajdan te večeri, uz topli ponoćni vetar oživi ono najvažnije a to je ona, davno zaboravljena radost življenja. I tako i bi.



5 коментара: